Prema venecijanskim izvorima, Safije je bila djevojka albanskog porijekla sa Dukađinskog visoravna, mada su ju neki izvori zamijenjivali sa svekrvom Nurbanom. Njeno prvobitno ime bilo je Sofija. U dobi od 13 godina (1563), predstavljena je kao robinja budućem Muradu III, najstarijeg sina sultana Selima II., od strane njegove rođakinje Hümaşah Sultan, unuke Sulejmana Veličanstvenog i Hurem Sultan preko njihovog umrlog sina Šehzade Mehmeda. Dobivši ime «Safiye», postala je Muradova konkubina i 26. maja 1566. godine je rodila Muradovog sina, budućeg Mehmeda III., iste godine kada je umro Sulejman Veličanstveni.
Poslije nestanka sultana Selima II. (1574) Murad je naslijedio prijestolje te su zatim Safije i njena djeca otputovali u Istanbul. Pri dolasku, Safije je odmah dobila čin haseki i platu od 800 aspera dnevno. Međutim, njen novi život u Istanbulu takođe je značio da će Nurbanu, koju je Murad duboko volio i poštovao, biti dio njihovog privatnog života. Naravno, Nurbanu je, kao valide i šef harema, vladala cijelim dvorom i porodicom, a Safije je se našla kao haseki pod sjenom svoje svekrve. Prvih godina, njihovi odnosi su bili prilično opušteni, no kroz vrijeme Safije je nastojala steći političku moć, što je bio sasvim logičan potez kao majka prinčeva. Međutim, Nurbanu Sultan nije cijenila težnje svoje snahe u političkom životu, niti je podnosila njen pokušaj da utiče na sultana Murata, zato što je Safije prvenstveno ugrozila njezinu nadmoć nad porodicom i njenu kontrolu nad Muratom, a preko njega i nad carstvom.
Safije je bila jedina Muratova konkubina prije njegovog stupanja na dužnost, a on je nastavio monogamnu vezu s njom i nekoliko godina poslije ustoličenja. Njegova majka Nurbanu savjetovala ga je da uzme druge konkubine za dobrobit dinastije,[1] koja je do 1581. godine imala samo jednog preživjelog nasljednika, Muradovog i Safijinog sina Mehmeda. Godine 1583. Nurbanu je optužila Safije da koristi vještice i čarobnjake da bi učinila Murada impotentnim i da ga spriječi od uzimanja novih konkubina. Ishod toga je bilo zatvaranje, progonstvo, mučenje i pogubljenje Safijinih bliskih prijatelja i sluge. Takođe uvrijeđen u svojoj muževnošti, Murad - koji je vjerovao u vještičarenje, astrologiju pa potom i u navedene glasine - konačno je, početkom 1583. (ili čak 1582.), zapravo protjerao Safije u Eski Saray (Stari dvor). [2] Muradova sestra Ismihan poklonila mu je dvije prelijepe konkubine, koje je on prihvatio. Izliječen od svoje impotencije, postao je otac dvadeset sinova i dvadeset sedam kćeri.[1] Venecijanski izvještaji navode da je nakon prvobitne gorčine, Safije zadržala svoje dostojanstvo i da nije pokazala ljubomoru prema Muradovim konkubinama. Čak mu je ih još više pribavljala, zaslužujući zahvalnost sultana, koji ju je nastavio cijeniti i konsultovati o političkim pitanjima, posebno nakon Nurbanine smrti. Tokom Muradovih posljednjih godina, Safije je se vratila kao njegova jedina pratilja. [1] Međutim, malo je vjerovatno da je Safije ikada postala Muradova jedina žena — iako ju osmanski historičar Mustafa Ali naziva takvom, ali tome se suprotstavljaju izvještaji venecijanskih i engleskih ambasadora.[1]
Nakon Nurbanine smrti (decembar 1583.) i njezinog povratka na dvorac Topkapi, kod Safije nastaje vjerovatno razočarana prema Muratu i isključivo zainteresovanje za osvajanje vlasti, dok je Murat nastavio razgovarati o svim stvarima sa Safijom i tako dopustio joj da dobije moć. Bila je vrlo uticajna kao haseki, čin koji joj je dodeljen manje od godinu dana nakon što se Murat popeo na tron.[1] Kao što je Giovanni Moro izvijestio 1590. godine o autoritetu kojim Safije uživa kao majka princa, ona je kadkada intervenisala u državnim poslovima i sultan je obraćao pažnju na njene savjete smatrajući ju razumnom i mudrom. U tom periodu Safije je takođe sagradila svoj isprepleteni sistem odnosa i počela da se uranja u svaki kutak politike.
Potom, koliko god da je mogla mrziti svoju svekrvu Nurbanu, nastavila je njezinu pro-venecijansku politiku, mada, pored jakog uticaja, nije uvijek uspevala da uobliči događaje po svom ukusu. Iako su njena moć i uticaj rasli tokom Muratove vladavine, tako da je ostvarila mnoge svoje želje, sultan joj je postavio i ozbiljne granice.
Potomci
Dvadeset godina, između 1560. i 1580. godine, Safije Sultan je bila jedina Muratova konkubina. Od Murata imala je šestoro djece:
Pored navedenih, europski impostor Aleksandar Crnogorski[α 1] tvrdio je da je izgubljeni sin Murada III. i sultanije Safije, predstavljajući se pod imenom Šehzade Jahja i polažući pravo na presto. Njegove tvrdnje nikada nisu dokazane i izgledaju u najmanju ruku sumnjive.
Kada je Murat umro 1595. godine, Safije je dogovorila da njen sin Mehmed naslijedi sultanat i tako je ona postala valide sultanija — jedna od najmoćnijih u osmanskoj istoriji. Predan svojoj majci do krajnjih granica, novi sultan joj je u suštini dozvolio da vlada i stekne uticaj. Od tada, nitko i ništa nije mogao ograničiti Safijinu volju. Kada je postala valide sultanija 1595. godine, postala je i aktivnija u unutrašnjim i vanjskim poslovima. Sve do smrti njenog sina 1603. godine, osmansku politiku određivala je stranka na čijem je čelu bila ona sama i Gazanfer Ağa, poglavica bijelih eunuha i šef enderuna (unutarnji privatni krug carstog dvora). Morala je da se nosi sa ozbiljnim unutarnjim borbama i sa borbama sa vojskom umjesto svog sina. Novac za ratne troškove davala je sa ličnog računa da bi podržala sina. [2]
Safije je sebi kao valide sultanija uredila najveću naknadu ikada. Na kraju je uživala ogromnu stipendiju od 3.000 aspera dnevno tokom drugog dijela vladavine njenog sina.[1] Kada je Mehmed III krenuo u Egerski pohod na Ugarsku 1596., dao je svojoj majci veliku vlast nad carstvom, ostavljajući joj da upravlja riznicom. Tokom svoje privremene vladavine uvjerila je sina da opozove političko imenovanje kadije u Istanbulu i da za velikog vezira prepusti Damat Ibrahim-pašu, njezinog zeta. Dakle, nitko nije mogao učiniti ništa u glavnom gradu, pa čak ni u cijelom carstvu, bez Safijine dozvole. Na kraju je tokom devetogodišnje vladavine svog sina (1595–1603) Safije bila optužena za korupciju u sultanovoj vladi i za prodaju važnih i unosnih pozicija po najvišoj ponuđenoj cijeni.[1]
Najveća kriza koju je Safije preživjela kao valide sultan proizlazi iz njenog oslanjanja na svoju kiru, Esperancu Malki. Kira je bila nemuslimanka (obično Jevrejka) koja je djelovala kao posrednik između osamljene žene iz harema i vanjskog svijeta, služeći kao poslovni agent i sekretarica. Po izvorima je navodno Esperanza Malki negativno strujila na Safiju – i preko nje na sultana – ne bi li usmjerila njihovu politiku prema Veneciji a to je Esperancu suprostavilo mletačkoj špijunki Beatrići Mikjel, izazivajući više puta otvoreni sukob na dvoru.[3] Godine 1600. carska konjica je podigla ustanak pod uticajem Esperance Malki i njezinog sina, koji je sakupio preko 50 miliona aspera u bogatstvu. Safije je smatrana odgovornom za ovo i za obezvrijeđenje valute kojom su vojnici plaćeni, i zamalo je pretrpjela gnjev vojnika, koji su brutalno ubili Esperancu Malki i njezinog sina. Mehmed III. je bio primoran da objavi da će «posavjetovati svoju majku i ispravljati svoje sluge.» Kako bi spriječila vojnike da posumnjaju u njen uticaj na sultana, Safije je uvjerila Mehmeda da njegove dekrete napiše veliki vezir, umjesto da ih lično potpisuje.[1]
Safije je bila ključna u pogubljenju njenog unuka šehzade Mahmuda u junu 1603. godine, nakon što je presrela poruku koju je njegovoj majci Halimi poslao vjerski vidovnjak, gdje je predvidio da će Mehmed III. umrijeti za šest mjeseci i da će ga naslijediti njegov sin. Prema riječima engleskog ambasadora, Mahmud je bio uznemiren «kako je njegovim ocem upravljala stara sultanija a država je išla u propast, dok ona ništa nije poštovala osim vlastite želje da sakupi novac, i zbog toga je se često žalio svojoj majci», koja «nije bila omiljena kod kraljice majke». Princ je stoga bio ozbiljna prijetnja za nju i za vladavinu njenog sina. [1] Sultan ga je, isprovociran njome, dao zadaviti, sumnjajući u zavjeru i ljubomoran na popularnost svog sina.
No je Mehmed III. ipak umro u decembru 1603. a njemu je naslijedio sin Ahmed kojeg je Mehmed dobio od sultanije Handan. Jedna od Ahmetovih prvih važnijih odluka bila je da oduzme vlast svojoj babi – tako da je Safije prognana u Stari Dvor u petak 9. januara 1604. godine. To je bio kraj njene vladavine, koja je trajala 19 godina preko njenog muža i sina. [4][5] Kada je Ahmedov brat Mustafa I postao sultan 1617. godine, njegova majka Halime je dobila 3.000 aspera kao valide sultanija iako je njena svekrva Safije još bila živa. Međutim, Halime je dobila samo 2.000 aspera tokom svog povlačenja na Starom Dvoru između dvije vladavine njenog sina; tokom prvih mjeseci svog penzionisanja Safije je još bila živa, možda susjeda u Starom Dvoru, primala je 3.000 aspera dnevno [1] dok je haseki sultanija od Ahmeda I, Kösem Sultan koja je također živjela u Starom Dvoru, primala 1.000 aspera dnevno. [1]
Safije – kao i Nurbanu – zalagala je se za općenito pro-venecijansku politiku i redovno je se zauzimala u ime venecijanskih ambasadora, od kojih ju je jedan opisao Senatu kao «ženu od riječi, pouzdanu i rekao bih da bi samo u njoj pronašao istinu u Konstantinopolju; stoga će uvijek ići u korist dužda Venecije da ju podrži i da ima njenu zahvalnost.»[1]
Safije je također održavala dobre odnose sa Engleskom. Ubijedila je Mehmeda III. da pusti engleskog ambasadora da ga prati u pohodu na Ugarsku.
Jedinstveni aspekt njene karijere je to što je se lično dopisivala sa engleskom kraljicom Elizabetom. Dve žene su razmenjivale i poklone tako da jednom prilikom Safije je dobila portret Elizabete u zamenu za «dve haljine od srebra, jedan pojas od srebrnog platna [i] dve maramice iskovane masivnim zlatom.» U suprotnosti s tradicionalnim načinima razmjene žena kako bi se osigurali diplomatski, ekonomski ili vojni savezi, razmjena Elizabete i Safije stavila ih je u poziciju moći, a ne u objekte razmjene.[7] Neuobičajena pojava u Safijinoj vezi sa Engleskom bila je njena privlačnost prema Paulu Pindaru, sekretaru engleskog ambasadora i dostavljaču Elizabetinog trenera. Prema Thomasu Dallamu – koji je dostavio Elizabetin poklon orgulja Mehmedu III. – «sultanija je zaista jako voljela gospodina Pindera, a potom je slala svoje predstavnike po njega kako bi imala njegovo privatno društvo, ali je njihov sastanak bio prekinut.» [1]
Javni radovi
Safije je poznata i po tome što je 1597. godine započela izgradnju Nove džamije u istambulskoj četvrti Eminönü. Zato je jedan dio istanbulske jevrejske četvrti sravnjen sa zemljom kako bi se napravilo mjesto za građevinu, a zatim su ogromni troškovi izgradnje učinili Safije nepopularnom u vojnim krugovima, koji su je željeli protjerati. Zbog toga u jednom trenutku Mehmed III. ju je privremeno poslao na Stari Dvor.[1] Iako se vratila, Safije nije doživjela završetak džamije. Nakon Mehmedove smrti izgubila je vlast i bila je trajno prognana na Stari Dvor a izgradnja džamije je decenijama obustavljena. Konačno ga je 1665. godine dovršila druga valide sultanija, Turhan Hatice, majka Mehmeda IV.
Smrt
Leslie Peirce u svojoj knjizi ističe da je Safije još bila živa tokom prvih mjeseci povlačenja svoje snahe na Starom Dvoru između dvije vladavine Mustafe I[α 2], što znači da je bila živa barem do 1621. i umrla je za vrijeme vladavine njenog praunuka Osmana II.
Sahranjena u turbetu sultana Murada III., u dvorištu Aje Sofije.
Börekçi, Günhan (2009). „Encyclopedia of the Ottoman Empire”. u: Ágoston, Gábor; Masters, Bruce. Encyclopedia of the Ottoman Empire. New York: Facts on File. ISBN978-0-8160-6259-1.
Jardine, L. (2004). „Gloriana Rules the Waves: Or, the Advantage of Being Excommunicated (And a Woman)”. Transactions of the Royal Historical Society6 (14): 209–222. DOI:10.1017/S0080440104000234.
Mitchell, Colin P. (2011). New Perspectives on Safavid Iran: Empire and Society. Taylor & Francis. ISBN978-1-136-99194-3.
Pedani, M. P. (2000). „Safiye's Household and Venetian Diplomacy”. Turcica32: 9–32. DOI:10.2143/TURC.32.0.460.
Peirce, Leslie Penn (1993). The Imperial Harem: Women and Sovereignty in the Ottoman Empire. Studies in Middle Eastern History. New York: Oxford University Press. ISBN978-0-19-507673-8.
