Stanislav Sergejevič Govoruhin (ruski: Станислав Сергеевич Говорухин; Bereznjiki, 29. ožujka1936. – Barviha, 14. lipnja2018.) bio je sovjetski i ruski filmaš – režiser, glumac, scenarist, producent – i političar. Govoruhin je bio jedan od najvažnijih sovjetskih i ruskih filmaša, a njegova karijera trajala je više od pola stoljeća; njegovi filmovi su često sadržavali detektivske ili pustolovne zaplete. Godine 2006., imenovan je Narodnim umjetnikom Ruske Federacije.
Biografija
Rodio se 1936. godine u industrijskom gradu Bereznjikiju, kao vanbračno dijete Sergeja Georgijeviča Govoruhina i Praskovje Afansijevne Glazkove. Njegov otac je bio kozačkog porijekla te je uhapšen i protjeran na Sibir, gdje je i umro 1938. godine, u sklopu Sverdlovljevedekosakizacije. Njegova majka bila je krojačica koja se od Govoruhina razvela prije Stanislavljeva rođenja te se brinula o njegovoj sestri Inesi i njemu. Karijeru je započeo 1958. godine kao geolog, ali je nakon posla u televizijskom studiju u Kazanju upisao Gerasimovljev institut za kinematografiju i odlučio se posvetiti filmu.
Govoruhin je bio izrazito svestran filmaš, a tokom pola stoljeća karijere se najviše bavio režijom, mada je bio i glumac, producent te scenarist. Filmsku karijeru obilježila mu je plodna i dugotrajna suradnja s Odeskim filmskim studijom, koji producirao neke od njegovih najvažnijih filmova, kao što su Vertikalj (1967.), danas kultni kasnosovjetski film Mesto vstreči izmenjit neljzja (1979.), ali i prvi sovjetski triler, Desjat negritjat (1987.). Govoruhin je bio jako vezan uz Odesu, gdje je 1979. godine pokrenuo i filmski festival, Odesku alternativu, koji će od naredne godine biti preimenovan u Zlatni vojvoda. Uz to, njegovi su filmovi često bili pustolovnog karaktera, ali i adaptacije zapadnih klasika za mladež, poput filmova Žiznj i udiviteljnji priključenja Robinzona Kruzo (1972.), Priključenja Toma Sojera i Gekljberi Fina (1981.) ili V poiskah kapitana Granta (1985.). Iako je često sam pisao scenarije za svoje filmove, napisao je i nekoliko scenarija za druge režisere, među kojima se posebno ističe akcijsko-pustolovni sovjetski kino hit Pirati XX veka (1980.). Među značajnija glumačka ostvaranja spadaju mu uloga u Assi (1987.) i filmu Sredi serjih kamnej (1983.).
Kada su Gorbačovljeve reforme – glasnost i perestrojka – krajem 80-ih uzele maha u Sovjetskom Savezu, Govoruhin se sve više posvećivao politici, a sve se manje bavio filmom. Postao je jedan od vođa Demokratske partije Rusije, a 1990. godine je snimio izrazito kontroverzni dokumentarac Tak žit neljzja, koji je snažno kritizirao sovjetsko društvo;[1][2] iako su kritičari dotad mahom ignorirali njegove radove, za ovaj je film dobio Nagradu Nika za najboljeg režisera.[3] U to je doba snimio i vrlo opsežan intervju s disidentom i nobelovcem, Aleksandrom Solženjicinom.[4] Po raspadu Sovjetskog Saveza, Govoruhin je od 1993. godine bio zastupnik u Dumi, s tim da je sredinom 90-ih godina promijenio svoja dotad demokratska uvjerenja te se priključio komunističkoj oporbi protiv Borisa Jeljcina; godine 2000. sudjelovao je i na predsjedničkim izborima.
Krajem 90-ih se aktivno vraća filmu, glumeći Andreja Streljvoca u detektivskom serijalu Ženskaja logika i režirajući film Vorošilovskij strelok (1999.). Iako nije bio plodan kao u vrijeme Sovjetskog Saveza, Govoruhin je i u ovom periodu snimio nekoliko značajnijih filmova, među kojima se ističu Artistka (2007.) i V stilje jazz (2010.). U ovom periodu pridružio se Ujedinjenoj Rusiji te je postao aktivni pobornik Vladimira Putina.
Govoruhin se ženio dva puta; njegov sin bio je poznati ratni dopisnik i autor dokumentaraca, Sergej Govoruhin (1961–2011). Bio je strastveni igrač šaha, kog je znao igrati i tokom snimanja svojih filmova (i to sam sa sobom),[5] a tokom 90-ih godina se aktivno posvetio slikanju pejsaža. Umro je 14. lipnja2018. godine od duge i teške bolesti;[6][7] pokopan je na moskovskomgroblju Novodevičij.[8][9]
.jpg)
