PROFILPELAJAR.COM

Srpski rječnik (puni naslov Srpski rječnik, istolkovan njemačkim i latinskim riječma), rječnik koji je 1818. u Beču izdao Vuk Stefanović Karadžić.

Srpski rječnik

Prvo izdanje Rječnika izašlo je 1818. godine i sadrži u sebi 26.270 riječi koje je Vuk čuo u narodnom govoru. Vuk je građu za ovaj rječnik počeo da skuplja još 1815. godine na nagovor Jerneja Kopitara. Ne zna se tačno kada se rodila namjera za stvaranjem ovog djela, jer je on sam rekao da je još dok je radio na sudu u Srbiji znao da zapiše poneku riječ koja mu se učinila zanimljivom. Rječnik je bio jedan od najvažnijih koraka u borbi za jezik jer je postavljao za osnovu književnog jezika čisti narodni jezik, a uz njega je dolazilo i drugo izdanje gramatike. U Rječniku su prvi put ispoštovane glasovne promjene, a priključena mu je i Gramatika srpskoga jezika koju je 1824. godine na nemački jezik preveo Jakob Grim.

Reči u rječniku bile su akcentovane, a pravila po kojima su akcentovana nešto se razlikuju od današnjih. Riječi je na latinski i njemački jezik preveo slovenački slavista i lingvista Jernej Kopitar.

Zanimljivo je da je rječnik završen čak dvije godine prije nego što je objavljen. Dva glavna razloga tog kašnjenja su bili nedostatak sredstava kao i mitropolit Stevan Stratimirović. U Vuku je vidio neprijatelja srpske crkve i države koji je imao namjeru da preko reforme pravopisa započne unijaćenje Srba.

Vuk u jednom pismu Mušickom na pitanje kako napreduje izdavanje Rječnika odgovara: „Ne da se. Ali će se dati!“. Vuk u Rječnik uvodi šest slova: J iz latinice (koje se u latinici obilježavalo kao ï), Lj, Nj, Đ, Ć i Dž. U ovom izdanju Rječnika nema slova H. Vuk je bio za to da se ono izbaci iz azbuke jer je tvrdio da se ono i ne pojavljuje u srpskom jeziku. Ali, na insistiranje Mušickog i Solarića unio je H i F, i to kako kaže, samo za tuđe riječi. U Rječniku nema slova H, ali su neke riječi napisane sa H (arhimandrit, arhiđakon, zahvaliti, zahvatiti...)

Predgovor

Predgovor Rječniku je, u stvari, završna Vukova riječ koja je upućena Milovanu Vidakoviću i ostalim Slaveno-Srbima sa kojima je bio u polemici dugo vremena. Vuk je predgovor Rječniku napisao u obliku rasprave u kojoj je pisao da se niko prije Dositeja Obradovića nije sjetio da piše po svojim pravilima, već je svako pisao „po svom vkusu“. On u daljem tekstu zagovara zajedništvo srpskog i hrvatskog jezika govoreći o Hrvatima kao o „braći rimskog zakona koji nam s radošću ruke pružaju“. Razloge koji su ga natjerali da izda Rječnik naveo je u jednom odlomku, kojim se na neki način može protumačiti sav njegov rad.

Ja sam iz ljubavi k srpskome jeziku i iz želje da bi mu se što brže pomoglo, prije nekolike godine napisao i izdao na svijet „Pismenicu srpskoga jezika po govoru prostoga naroda napisana“ samo kao mali ugled kako Srblji sklanjaju imena i sprežu glagole. Koji su sumnjali da što ne znadu, mogli su se čemu i iz nje poučiti; a koji misle da sve znadu, oni će se poderati onakvi kakvi su, makar im neko napisao sto najboljih gramatika. Iz kojih sam uzroka izdao onu prvu srpsku gramatiku, iz onijeh izdajem i ovaj prvi Srpski rječnik (i drugu gramatiku).

Napadi

Dobar povod svojim protivnicima da pojačaju napade na njega dao je tim što je u Rječnik unio veliki broj psovki. To je djelimično uradio po nagovoru Kopitara i Jakoba Grima. Grim se veoma interesovao za psovke u srpskom jeziku i u prepisci sa Vukom je tražio njihov ekvivalent u njemačkom. Napadi na Vukovu reformu nisu prestali ni nakon 1847. koja se računa kao godina Vukove pobjede.