Sokolačka tvrđava kod Bihaća je poznati srednjovjekovni grad na području Bihaća, Bosna i Hercegovina. Nalazi se na jednom brijegu sa istočne strane brda Debeljače, uzvodno na lijevoj obali Une.

U srednjovjekovnim dokumentima spominje se pod tri naziva: Sokol, Zokol i Sokolatz. Prvi spomen grada vezuje se za 1380. godinu. Dugo vremena bila je izložena borbama za kraljevsko prijestolje i bosansku krunu između kraljeva Sigismunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog. Nakon toga kraljevi su često ustupali grad plemićima, ali i odkupljivali od njih.

Osmanska vojska zauzela je tvrđavu 1592. godine. Za period osmanske vlasti nema puno podataka. Bila je u Bihaćkom sandžaku do 1711, a kasnije u sastavu Bihaćke kapetanije. Cijeli period osmanske vladavine bio je važniji grad obližnji Ripač koji se nalazio na otoci na Uni, južno od grada Sokoca. Prema popisu izvršenom 1833. godine u tvrđavi u Sokocu (u kadiluku Bihać) bila su samo 2 manja topa, a iz nedatiranog popisa vidi se da je u gradu bilo svega 12 vojnika. Napuštena je poslije 1878. godine.

Na mjestu današnje tvrđave još u bronzano doba postojala je praistorijska gradina, dimenzija 670 x 170 metara. Tragovi praistorijske keramike pronađeni u vrijeme arheoloških iskopavanja ukazuju na vrijeme od 10. do 9. vijeka p.n.e., što se podudara s vremenom postojanja sojenica na Uni u obližnjem naselju Ripač. U to vrijeme područje Une naseljavali su pripadnici ilirskog plemena Japodi.

Tvrđava ima oblik trougla, i predstavlja ostake srednjovjekovne i osmanske utvrde. Na vrhu bedema vide se ostaci gusto poredanih grudobrana, svaki sa malom puškarnicom u sredini. U prostranoj unutrašnjosti grada uočeni su tragovi ostataka kuća prislonjenih uz bedeme. Na ulazu u grad je trospratna Kapi kula s mašikulama na vrhu. Gradski obor dosta je prostran, s najvećom dužinom od 175 i širinom od 120 metara. Na najvišoj tački u oboru smještena je Glavna kula, koju s četiri strane opasava mali unutrašnji obor, nepravilna četvrtasta oblika. Promjer Glavne kule iznosi 10, a visina 16 metara. Ulaz u nju je na drugom spratu i s unutrašnjim oborom povezana je drvenim stepeništem. Na samom vrhu kule su puškarnice, sa zaštinom ogradom, bez drvenog šiljastog krova koji je izvorno pokrivao kulu. S prvog sprata jedne stepenice vode u tijesno prizemlje s malom prostorijom.

Tvrđava proglašena je za nacionalni spomenik.^[1]

• Hamdija Kreševljaković, Naše starine I, Sarajevo, 1953, 7-45. - Stari bosanski gradovi

• Obnovljena tvrđava Sokolac
• Tvrđava Sokolac Arhivirano 2015-06-25 na Wayback Machine-u