Sinod u Sardici, poznat i kao Peti pomesni sabor, bio je sinod, odnosno regionalno okupljanje vodećih biskupa kršćanske Crkve održano u Sardici (današnja Sofija u Bugarskoj) godine 343. ili 347 [1]. Sazvan je na poziv rimskih careva Konstansa I i Konstancija II u nastojanju da se razriješe nedoumice i neslaganja vezana uz arijanski spor, kao i kontroverzno smjenjivanje Atanazija s mjesta patrijarha Aleksandrije iza koga su stajali istočni biskupi. Dodatni razlog je bio i taj što je arijanski spor izazivao sve više nasilja među kršćanskim vjernicima te prijetio prerastanjem u građanski rat, s obzirom da je Konstancije bio sklon arijancima dok se Konstans I priklonio "pravovjernoj" (katoličkoj/pravoslavnoj) odnosno nicejanskoj struji u Crkvi.
Na skupu su većinu imali predstavnici zapadne Crkve na čelu sa Hosijem iz Kordube, a svoje je izaslanike imao i papa Julije I. Istočni biskupi su se našli u manjini te su, bojeći da će biti nadglasani, napustili sinod i započeli suparnički Sinod u Filipopolisu. Usprkos toga, sinod je presudio da se Atanazije mora vratiti u Aleksandriju i potvrdio odluke Prvog nikejskog sabora. Također je donio nove kanone prvenstveno vezane uz teritorijalnu nadležnost biskupa. Njegove su odluke posebnom enciklikom na latinskom i grčkom distribuirane svim biskupijama Carstva.
Usprkos toga, s obzirom na nastavak otpora arijanaca kao i neuspjeh da se zaustavi arijanski spor, Sinod u Sardici se nije smatrao ekumenskim saborom.
Reference
↑Raniji datum su uglavnom prihvatili moderni historičari, dok su kasniji koristili historičari sve do 19. vijeka.
Carl Mirbt, Quellen zur Geschichte des Papsttums (Tübingen, 1901), p. 46 f.
J. Friedrich, Die Unechtheit der Canones von Sardika (Vienna, 1902)
F. X. Funk, "Die Echtheit der Canones von Sardica," Historisches Jahrbuch der Gorresgesellschaft, xxiii. (1902), pp. 497–5 16; ibid. xxvi. (1905), pp. 1–18, 255-274
C. H. Turner, "The Genuineness of the Sardican Canons," The Journal of Theological Studies, iii. (London, 1902), PP. 37 0 -397. (C. M.)