Simo Mirković (Kolunić, Bosanski Petrovac, 23. 02. 1865. – Sarajevo, 28.02.1925) bio je jedan od prvih akademski obrazovanih ljudi u Bosni i Hercegovini i građevinski inžinjer po struci.^[1]

Rođen je u Koluniću, selu sa 132 kuće i 718 stanovnika, po čemu je bilo najveće selo u kotaru Petrovac. U to vrijeme bilo je spahiluk - čitluk begova Kulenovića. Prema porodičnom predanju porodica Mirković vodi porijeklo iz okoline Knina odakle su se najprije preselili u Bosansko Grahovo, a kasnije u Kolunić. Tada su se zvali Dobretić. Početkom XX vijeka, Mirkovića, poznatih po dugoj tradiciji samoučke pismenosti, u Koluniću je bilo 22 kuće.

Simo je prva tri razreda učio u očevoj školi u Koluniću. Nakon izbijanja ustanka 1875. god. izbjegao je u selo Plavno kod Knina, i tu završio četvrti razred. Školu je ovdje, zajedno sa izbjegličkim naseljem i sirotištem, izgradila, izdržavala i nadzirala Mis Irbi.

U Rakovcu na Fruškoj Gori završio je tadašnju sedmogodišnju Veliku realku, kao stipendista Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od trećeg razreda. Studij građevine završio je na Tehničkom univerzitetu u Gracu.^[2]

Po okončanju studija zaposlio se u Okružnoj oblasti Bihać kao mjernički vježbenik. Tokom 1903. godine Mirković je iz Bihaća premješten u Travnik, gdje je unaprijeđen u mjernika (inžinjera). Radio je na rekonstrukcijama grada, nakon dva velika požara, kada je izgorilo 550 kuća, osam džamija i jevrejski hram. Godine 1909 (ili 1910) premješten je u Sarajevo, na građevinske poslove za vjerske objekte i prosvjetu, a dvije godine kasnije unaprijeđen u zvanje nadinžinjera. Na ovim poslovima ostaje do 1916. god. kada je upućen u Zenicu na izdržavanje zatvorske kazne. U Kraljevini SHS 1919. godine kratko vrijeme nastavlja rad u Zemaljskoj vladi, a zatim je iste godine imenovan za rukovodioca novoformirane Građevinske direkcije u Sarajevu, gdje je radio do kraja života. Direkcija u Sarajevu bila je zadužena za područje današnje Bosne i Hercegovine, bez područja Bihaća (pripadalo Direkciji u Zagrebu) i južne Hercegovine (pripadalo Direkciji u Dubrovniku)

Simo Mirković je jedan od 29 intelektualaca koji je 1901, god. uputio molbu Zemaljskoj vladi za formiranje Srpskog prosvjetnog društva Prosvjeta. Nakon dva potpredsjednička mandata, 1912. god. izabran je za predsjednika Glavnog odbora Prosvjete.

Nakon Sarajevskog atentata, Prosvjeta i sva srpska društva su zatvorena i devastirana. Naredne godine Prosvjeta je i formalno raspuštena, činovnici otpušteni sa posla, imovina konsfikovana, a dio funkcionera krivično gonjeni za antidržavno djelovanje. Sedmorica članova osuđeni su u Okružnom sudu u Sarajevu. Na Veleizdajničkom procesu u Banja Luci, 1915. god. Mirković je osuđen na zatvorsku kaznu, koju je izdržavao u Zenici.

Nakon raspada Austro-Ugarske, naredbom Narodne vlade za BiH od 11 novembra 1918. god. Prosvjeta je obnovila rad. Na dužnost predsjednika Glavnog upravnog odbora Prosvjete, Mirković je biran do 1924.god. nakon čega je postao počasni član, jedini uz Mis Irbi.

Umro je 26. februara 1925. god. nakon što je mjesec dana bolovao od upale pluća dobivene prilikom otvaranja pruge Užice – Vardište. Sahranjen je na groblju Koševo, a njegov spomenik, koji je podigla Prosvjeta i službenici Gradske direkcije, ima transponovanu formu tunelskog portala.

• Danilo Petranović – Plemenita Mis A.P. Irbi u Dalmaciji, Bosanska vila br. 15-16 (1911): 245-247 i br. 17 (1911): 266-268.
• Ljuboje Dlustuš - Školske prilike u Bosni i Hercegovini od okupacije do danas, Školski vjesnik br. 4 (1894): 155-161.
• Jelena Božić – Demoliranje zgrada u antisrpskim demonstracijama u Sarajevu nakon atentata 28. juna 1914, Glasnik Udruženja arhivskih radnika Republike Srpske, god. XII, br. 12 (2020): 131-173.
• Božidar Madžar – Prosvjeta u Prvom svjetskom ratu. Prilozi XXV, br. 27. Sarajevo: Institut za istoriju: 61-77.
• Božidar Madžar – Prosvjeta: Srpsko prosvjetno i kulturno društvo 1902-1949. Banja Luka - Srpsko Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske