Ramón Grau San Martín (La Palma, 13. rujna 1881. – Havana, 28. srpnja 1969.) bio je kubanski liječnik i političar, najpoznatiji po tome što je u dva navrata bio predsjednik Kube. Ako isključimo Carlosa Piedru, koji je bio vršitelj dužnosti predsjednika, Grau je posljednji kubanski predsjednik rođen za vrijeme španjolske kolonijalne uprave. U anglofonoj literaturi se njegovo ime ponekad navodi kao Raymond Grau San Martin.
Sin bogatog plantažera duhana, Grau je prema očevim željama trebao nastaviti obiteljski posao, međutim se odlučio posvetiti medicini. Upisao je medicinu na Univerzitetu u Havani te je 1908. godine dobio diplomu. Nakon studija odlazi u Europu kako bi produbio svoje znanje, a na Kubu se vraća 1921. godine, postavši profesor fiziologije u Havani.
Tokom 20-ih godina, Grau se pridružio studentskom pokretu protiv diktatora Gerarda Machada, zbog čega je 1931. godine bio u zatvoru. Nakon puštanja iz zatvora odlazi u egzil u Sjedinjene Države.
Nakon pobjede narodnog pokreta protiv Machada 1933. godine, Grau je izvorno postao jedan od članova vladajuće Pentarhije; dana 10. rujna iste godine, nakon žestoke debate, izabran je za predsjednika Kube. Grauova vlada je ukinula kubanski ustav iz 1901. godine, a s njime i sporni Plattov amandman, što je dovelo do toga da Sjedinjene Države odbiju priznati njegovu vladu. Nakon svoje "stodnevne vlade", Grau je 15. siječnja 1934. godine prisiljen na ostavku od strane Fulgencija Batiste, koji je ranije već održavao tajne razgovore s političkom opozicijom. Nedugo nakon ostavke, Grau je osnovao stranku Partido Auténtico.
I dalje aktivno sudjelujući u političkim zbivanjima, Grau je bio jedan od najzaslužnijih za donošenje ustava 1940. godine. Iste godine gubi na predsjedničkim izborima od Batiste, međutim je četiri godine kasnije porazio Batistinog odabranog nasljednika, Carlosa Zayasa, postavši tako po drugi put predsjednik. Grau je izdržao na vlasti do kraja svog mandata 1948. godine, međutim je njegova vladavima propatila zbog korupcijskih afera i odvajanja jednog krila njegove stranke, koje je vodio Eduardo Chibás. Nakon isteka mandata, mjesto je prepustio svom štićeniku, Carlosu Príju, te se povukao iz javnog života. Ponovo se pojavio 1952. kako bi se usprotivio Batistinom puču te je bio kandidat na predsjedničkim izborima 1954. i 1958., ali se u oba navrata povukao dan prije samih izbora, pozivajući se na državno namještanje izbora.
Nakon uspjeha Castrove revolucije 1959. godine, povukao se iz javnog života i živio u Havani. Umro je u svom domu, 28. srpnja 1969. godine.
