PROFILPELAJAR.COM

Problem univerzalija je rasprava vođena u srednjovekovnoj filozofiji oko toga da li opšti pojmovi (ideje) realno postoje i kakav je njihov odnos prema pojedinačnim stvarima. Na primer, postoje li opći pojmovi kao "konj", "trokut", "dobro", sami po sebi, izvan pojedinačnih stvari? Nadovezujući se na Platona, realisti smatraju da postoje, dok nominalisti tvrde suprotno.

Rasprava o univerzalijama je na neki način bila nastavak Aristotelove rasprave sa Platonom.^[1] Problem se pojavio pri tumačenju Aristotelovog spisa Kategorije, jednog od rijetkih Aristotelovih spisa koji je bio poznat kršćanskome svijetu (i na zapadu i na istoku) nakon pada Rimskog carstva. Neoplatoničar Porfirije ukazao je na taj problem u svojem Uvodu u Aristotelove kategorije, ali nije dao odgovor. Boetije je taj spis preveo na latinski i tako je on postao poznat i na zapadu.

Postojanje univerzalija je bilo središnje pitanje sholastike. Rasprava o univerzalijama vodila se kako na kršćanskom zapadu, tako i u islamskoj filozofiji.

Stanovišta

Dva glavna stanovišta u ovoj debati su: realističko koje tvrdi da opšti pojmovi realno postoje i nominalističko koje smatra da postoje samo pojedinačne stvari, a da su opšti pojmovi samo imena (nomina). Unutar ovih pravaca postoje ekstremne i umerene varijante:

ekstremni realizam zastupa platonističko i novoplatonističko gledište da opšte postoji realno, nezavisno od pojedinačnih stvari. Ovo stanovište izjednačuje stepen opštosti sa stepenom bića i zaključuje da što je nešto opštije, to je realnije.
umereni realizam priznaje egzistenciju univerzalija, ali tako da se opšta bit individualno oblikuje u svakoj pojedinačnoj stvari.
esktremni nominalizam smatra da postoje samo pojedinačne stvari, a da je opšti pojam tek reč kojom povezujemo više pojedinačnih stvari.
umereni nominalizam (ili konceptualizam) drži da opšte postoji u umu kao pojam, ali ne postoji realno kao samostalno biće.

U sporu oko univerzalija Pjer Abelar je zauzimao umeren stav tvrdeći da su univerzalije prvo „pre stvari“ u božjem umu, zatim „u stvarima“ kao jednakost njihovih biti i konačno „posle stvari“ kao pojmovi u ljudskom umu.

Istorija

Platonove ideje

Platon je smatrao da ideja ne samo da samostalno opstoji, nego da je svijet ideja najviša stvarnost i uzrok one stvarnosti, koju opažamo osjetilima: uopće ne bi moglo postojati ništa dobro da mu ontološki ne prethodi ideja "dobrote", ne bi mogao postojati pojedinačni konj da ne postoji opća ideja "konja" itd. Ovakvo shvaćanje u filozofiji se naziva objektivni idealizam, a srednjovjekovni realizam jedan je od njegovih oblika.

Platonu se suprotstavio njegov suvremenik, drugi Sokratov učenik, kinik Antisten iz Atene, koji je rekao da vidi konja, ali ne može vidjeti "konjstvo". Antisten je tako formulirao gledište koje će u srednjem vijeku biti nazvano nominalizam, naime učenje da samo pojedinačne stvari postoje realno (imaju supstanciju), dok su pojmovi samo imena (nomen) za niz sličnih predmeta. Platonov je odgovor naravno glasio da se radi o "gledanju" umom, do kojeg se pojedinac može dovinuti samo kroz naporno obrazovanje u filozofiji.

Realizam Augustina i Eruigene

Aurelije Augustin, koji se prije prihvaćanja kršćanstva dobro upoznao sa neoplatonskom filozofijom, prihvatio je realistički stav, tumačeći ga međutim u okviru kršćanske teologije: ideje ne tvore samostalno područje, kako je mislio Platon, nego opstoje u Božjem umu. Ideje su misli koje Bog misli, ali za čovjeka one su objektivna stvarnost, koja se shvaća umom, uz posredovanje vjere. Proučavanje pojedinačnih stvari, pristupačnih osjetilima, ne može dovesti ni do kakve vrijedne spoznaje.

Realisti, nastavljajući se na Augustina, gledaju u općim pojmovima (dakle, Božjim mislima) uzroke pojedinačnih stvari, u okviru opće "Riječi", Logosa, kojom Bog stvara svijet. Logos je, odbacivanjem arijanskog učenja definiran kao bogu istobitan i izjednačen sa Kristom, kao jedna od osoba božjeg trojstva.

Tijekom slijedećih pet stoljeća nije bilo značajnih diskusija na tu temu. Ivan Skot Eriugena (810. - 880.) dovodi kršćanski novoplatonski realizam do ekstremnog oblika: ono što je općenitije, to je i realnije, a najrealnije je ono najopćenitije: Bog, koji sve stvara a nije stvoren, koji sve obuhvaća i koji se ne može pojmiti.

Nominalistički izazov: Roscelin

Tek u XI. stoljeću, kada na zapadu dolazi do rasta učenosti (sa središtem u Parizu), obnavlja se nominalističko učenje u djelu Roscelina (1050-1123), koji je bio proglašenm heretikom i njegovi spisi uništeni, pa o njegovom učenju znamo samo iz spisa njegovih protivnika. On je naučavao ekstremni nominalizam: svaki pojam, sve ono opće, što nema podlogu u onome što se osjetilima može zapaziti, samo je prazan zvuk (latinski: flatus vocis), kojim čovjek daje skupno ime nekoj grupi stvari; ta skupna imena korisna su za komunikaciju među ljudima, no ona nemaju supstancu, koja pripada samo pojedinačnim stvarima. Svoje je učenje on primijenio i na kršćansku dogmu, dokazujući da je koncepcija trojstva u sebi proturječna, što je i dovelo do osude za herezu.

Realistički odgovor: Anselmo i Vilim

Najznačajniji predstavnik realizma, u polemici sa Roscelinom, bio je Anselmo od Canterburyja (1033-1109)l. Anselmo ističe prvenstvo vjere nad razumom: prvo se mora vjerovati, da bi se uopće smjelo raspravljati o Svetom Pismu, inače primjena dijalektike dovodi do hereze, kao što se desilo Roscelinu. Nadovezujući se na Eriugenu, Anselmo je skovao ontološki dokaz postojanja Boga.

Drugi značajni realist bio je Vilim iz Champeauxa (1070-1121). On naučava da suština (bit, bitnost) postoji samo u općem (rodu), a pojedinačne se stvari razlikuju samo u akcidencijama. Iako je sam Vilim kasnije, pod utjecajem Abelardove kritike, odustao od radikalne formulacije, a drugi realisti tražili umjerenije formulacije, realizmu je teško izbjeći panteističku konzekvencu, da u svim pojavama svijeta treba vidjeti samo jednu božansku supstanciju. Takvo je učenje, ističu kritičari, sumnjivo sa gledišta kršćanske pravovjernosti. Crkva je međutim generalno prihvaćala realizam, koji daje filozofsku pozadinu za nauk o trojstvu i o nasljednom grijehu.

Sinteza: Abelardov konceptualizam

Najznačajniji mislilac u ovom sporu bio je Abelard (1079-1142), koji je bio »živo, svestrano djelujuće središte borbe oko univerzalija« (Windelband, str. 343). Njegovi su učitelji bili nominalist Roscelin i realist Vilim. U polemici protiv obojice, on je razvio svoje "srednje" učenje, koje je ipak bliže nominalizmu, nazvano konceptualizam ili sermonizam. Realno postoje samo pojedinačne stvari, ali pojmovi imaju značaj u intelektu i nisu samo "prazan zvuk"; bez njih, nikakva ljudska spoznaja ne bi bila moguća. Njegova koncepcija ima bitan značaj za dalji razvoj filozofije, jer naglašava aktivnu ulogu ljudskoga uma u stvaranju općih pojmova.

Time je Abelard ukazao na put iz šupljeg skolastičkog formalizma koje ne brine o odnosu svojih spekulacija prema osjetilnoj stvarnosti, iako je sam faktički još unutar tog formalizma ostao. Stoljeće i pol kasnije, Toma Akvinski ponovo prihvaća Aristotelovu koncepciju odnosa općeg i posebnog, koja je sadržajnija i daje viša poticaja za dalja istraživanja. (To je bilo omogućeno činjeicom da su tek u XIII. st. glavni Aristotelovi spisi postali ponovno poznati u kršćanskim zemljama, zahvaljujući židovskim i arapskim prevodima.)

Realizam i nominalizam danas

Ove rasprave mogu u 21. stoljeću izgledati posve daleke i apstraktne. One su naravno bile uklopljene u teološke diskusije koje su tada, a i danas, bile posve nerazumljive velikoj većini kršćanskih vjernika (ali se zbog njih moglo i na lomači završiti), a kamoli drugima.

Međutim, oprečna shvaćanja o statusu općih pojmova i danas postoje, kako u filozofiji, tako izvan nje, u političkim i drugim raspravama o pojedinim pitanjima, gdje se pojavljuju "realistička" i "nominalistička" shvaćanja o pojedinim problematičnim pojmovima.

Npr. postoje li nacija (i drugi slični pojmovi) realno, izvan predodžbe koju o tome imaju pojedinci? U diskusijama o pojmovima "hrvatstvo", "srpstvo", "jugoslavenstvo", "Europa", "Balkan" i sl. lako možemo uočiti "realistički" i "nominalistički" stav, ili barem način govora (a takve diskusije naravno vode i svi drugi narodi u svijetu).

Drugi primjer su diskusije o pojmovima spol i rod, koje je potaknuo feminizam. Postoje naravno biološke razlike između muškaraca i žena, ali do koje mjere možemo govoriti o postojanju "muškosti" i "ženskosti" kao posebnih entiteta? Postoji radikalno nominalistički stav koji sve razlike u osjećajima, ponašanju i dr. pripisuje samo odgoju, i tvrdokorno tradicionalistički koji smatra da su razlike urođene i nepremostive; a postoje naravno i umjereni stavovi između ta dva ekstrema, često u smislu "znanstvenog realizma" (vidi sljedeći odjeljak).