Politeni hromosomi su prekomjerno veliki hromosomi koje su nastali od standardnih hromosoma, a obično se nalaze u pljuvačnim žlijezdama Drosophila melanogaster Specijalizirani ćelije prolaze kroz ponovljene krugove replikacije DNK bez podjele ćelije ( endomitoza) povećavajući ćelijski volumen, formirajući gigantske polietilene hromosome. Polietileni hromosomski obrazac počiva na pojavi da više rundi replikacije proizvodi mnogo sestrinskih hromatida koje ostaju spojene zajedno.[1][2]
Opis
Osim povećanja volumena ćelijskog jedra i izazivanja širenje ćelija, politeni hromosomi mogu također davati metaboličku prednost kada više kopija gena omogućava visok nivo ekspresije gena. U Drosophila melanogaster, naprimjer, u hromosomima larvenih pljuvačnih žlijezda prolazi mnogo krugova endoreduplikacije i proizvodnje velike količine ljepila prije pupacije. Drugi primjer okviru samih organizama je tandemsko dupliranje raznih polietilenih bendova Smješteni su u neposrednoj blizini centromere X-kromosoma, što dovodi u pojave Barovog fenotipa u obliku bubrežastih očiju[3]
Historija
Polietileni hromosomi su prvobitno zabilježene u pljuvačnim žlijezdama larvi mušica u rodu Chironomus, što je prvi učinio Balbiani, 1881,[4] ali nasljedna priroda strukture nije potvrđena do početka proučavanja Drosophila melanogaster u ranim 1930-im (Emil Heitz i Hans Bauer). Oni su spoznali da se javljaju u sekretornim tkivima i drugih dvokrilnih insekata kao u Malpigijevim cjevčicama kod vrsta roda Sciara, kao i kod protista, biljaka, sisara ili u ćelijama drugih insekata. Neki od najvećih polietilenih hromosoma do sada opisani (vidi skalu na slici ispod) se javljaju u ćelijama pljuvačnih žlijezda larvi hironomidnog roda Axarus
Polietileni hromosomi su se također koristiti za identifikaciju vrsta roda Chironomus koje je notorno teško diferencirati. Svaka morfološki različita grupa larvi sastoji se od brojnih morfološki identičnih (sestrinskih) vrsta koje se mogu prepoznati samo kod odraslih mužjaka ili citogenetičkom analizom polietilenih hromosoma larvi. Kariotipovi se koriste za potvrdu prisustva specifičnih vrsta i za proučavanja genetičke raznolikosti vrsta sa širokim rasprostranjenjem i rasponom varijacije.[5][6]
↑Ibrulj S., Haverić S., Haverić A. (2008). Citogenetičke metode – Primjena u medicini.. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo. ISBN978-9958-9344-5-2.
↑Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1.. Svjetlost, Sarajevo. ISBN9958-10-686-8.
↑Hartwell, Leland; Leroy Hood; Michael L. Goldberg; Ann E. Reynolds; Lee M. Silver (2011). Genetics:From Genes to Genomes; Fourth Edition. New York, NY: McGraw-Hill. ISBN978-0-07-352526-6.
↑Balbiani EG (1881). „Sur la structure du noyau des cellules salivaires chez les larves de Chironomus”. Zool. Anz.4: 637–641.
Baudisch W (1977). „Balbiani ring pattern and biochemical activities in the salivary gland of Acricotopus lucidus (Chironomidae)”. Results Probl Cell Differ8: 197–212. PMID335467.
Bridges CB (1935). „Salivary chromosome maps with a key to the banding of the chromosomes of Drosophila melanogaster”. J Heredity26: 60–64.
Daneholt B (1992). „The transcribed template and the transcription loop in Balbiani rings”. Cell Biol Int Rep16 (8): 709–715. DOI:10.1016/S0309-1651(05)80015-3. PMID1446347.
Pavan, C. and Breuer, M. E. (1952). „Polytene chromosomes in different tissues of Rhynchosciara”. Journal of Heredity63: 151–157.
Pavan, C. (1967). „Chromosomal changes induced by infective agents Triangle”. Sandoz J. Med. Sci.8 (2): 42–48. PMID5602878.
Pavan, C., Biesele, J., Riess, R. W. and Wertz, A. V. (1971). „XIII. Changes in the ultrastructure of Rhynchosciara cells infected by Microsporidia”. Studies in GeneticsVI: 7103.