Nenad Janković alias Nele Karajlić (Sarajevo11. decembar1962. godina) je jugoslovenski i bosanski rock and roll muzičar, kompozitor, glumac, pisac i režiser nekadašnjih TV emisija u Jugoslaviji.
Tokom 80-tih godina bio poznat kao jedan od osnivača pokreta novog primitivizma (New primitives), pjevač grupe Zabranjeno pušenje i glumac u popularnoj televizijskoj seriji Top Lista Nadrealista. Do aprila 1992. godine je živio u Sarajevu, nakon čega je otišao u Beograd gdje je osnovao jednu od dva današnja dijela Zabranjenog pušenja - No smoking orchestra.
Rani život
Nele se rodio u Sarajevu. Porodica mu je bila dio srednje klase, te je poticala iz Kladova u Srbiji. Otac Srđan bio je lingvist i profesor orijentalnih nauka na Univerzitetu u Sarajevu (Odjel filozofije).
Nele je kao dječak bio veoma nestašan te kratkog nivoa pozornosti. Svoj "doktorat" i nom de guerre Nele je zaradio od komšija vršnjaka, pošto su se svi oni u polušali identifikovali sa partizanima. Nakon srednje škole, počeo je studirati orijentalizam na Univerzitetu, ali studiranje nikad nije završio zbog skorašnje muzičke i TV karijere.
Muzička karijera
Nele tokom ranih 80-ih
Kako su muzika i štih Zabranjenog pušenja, tokom sredine 80-ih, počeli da postaju sve popularniji u Jugoslaviji, Nele je postao jedna od poznatijih ličnosti javnoga života u zemlji.
Nele se često upuštao u ono za što je znao da će izazvati kontroverze i kakvu burnu raspravu. Neke od tih, kao famozna epizoda za Maršalom danas se doimaju zaista smiješno, premda su u sistemu nakon Tita uzrokovale veliku pomutnju. Spomenuti slučaj desio se 1984. godine, kad se za vrijeme koncerta pokvarilo pojačalo, što je Nele komentirao kao "crko Maršal", publika prihvatila, a vlast protumačila kao ironičan komentar na Titov račun. Zbog ovoga su uslijedile i neugodne sankcije - v. Zabranjeno pušenje. (Zanimljivo je da zapravo nije riječ o pojačalu marke Marshall već Vox.[1])
Press-konferencije tog benda, koje su prethodile izvedbama, često su imale oblik debatnog kluba u kojem je Nele šarmirao novinare prije pontificiranja problema, koji su varirali između donje fudbalske lige i Manifesta Karla Marxa. Dijelom je to bio alat za skupljanje publiciteta, dijelom socio-političko kazalište.
Što se tiče nastupa, dr Nele Karajlić je vjerojatno bio prvi jugoslovenski rock frontmen koji je preuzeo zaista aktivan pristup pred masama. U potpunosti iskoristivši opremu na pozornici, penjao bi se po njenim zidovima, skakao među publiku, skidao odjeću, simulirao fellatio na mikrofonu, pokazivao srednji prst publici itd. Jedan osobit slučaj bio je tokom turneje 1985/86. u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu (mjestu gdje se često ugošćavaju operski pjevači i simfonijski orkestri, pa ima i klavir spojen zavrtnjima za pozornicu) kada se popeo na spomenuti klavir i simulirao spolni odnos s njim tokom dužeg vremenskog perioda, zbog čega je od publike dobio bodrenje, ali i ljutnju mnogih purista.
Neletova grupa je ostvarila uspjeh u kratkom vremenu. Njihov prvi album Das ist Walter pojavio se u lipnju 1984. godine te je uskoro postalo jasno da njihova popularnost neće biti ograničena na područje Sarajeva. Nakon toga uslijedila je turneja po Jugoslaviji, zbog čega na Neleta biva usmjerena veća pažnja. On i njegovi dečki odsvirali su rasprodani koncert u Hali sportova u Beogradu sa kapacitetom od 6000 mjesta. U ovo vrijeme Nele je također glumio u TV emisiji Top lista nadrealista, pa se po njemu govorilo u medijima te mu se lice pojavljivalo u posterima zabavnih časopisa.
Sljedećih sedam godina, Zabranjeno pušenje snima još 3 albuma, te održava bezbroj rasprodanih koncerata, a nakon 1991. godine, Nele i Sejo Sexon se odluče razići i krenuti vlastitim putovima. Njihov je odnos uvijek bio u središtu benda, pošto su napisali tekstove i skladali muziku većine pjesama.
Okolnosti pod kojima je Zabranjeno Pušenje prestalo postojati, barem ono nekadašnje, još uvijek ne ostaju posve jasne. U kasnijim intervjuima je Nele, naime, eksplicitno izjavio da je Pušenje prestalo postojati kad je Sejo Neletu 1991. godine rekao da više neće svirati u bendu, te da to nije imalo nikakve veze sa ratom. Sejo naprotiv daje naslutiti da je se prestanak postojanja implicitno desio po Neletovom odlasku u Beograd u proljeće 1992., kada počinje rat u BiH.
Štogod da je bilo, ostaje činjenica da su im se putevi razišli - i otada nije bilo znaka da će se susresti uživo, licem-u-lice - osim kada je umro Sejin otac. Tada su se Nele i Sejo sastali u baru, na piće što je potrajalo do dugo u noć, kako je Nele izjavio u jednom intervjuu.
Dr. Karajlić ide u Beograd
Nele je tokom rata sa ženom Sanjom i malom kćerkom stigao u Beograd. Tu su proveli svoje prve dane u stanu koji je pripadao Rambu Amadeusu. Nele je često u gradu čekao u redu ispred raznih dobrotvornih organizacija kako bi poslao paketiće hrane članovima obitelji u okupiranom Sarajevu.
Od 1993. do 1996. rekreacijski je svirao sa više muzičara pod imenom Zabranjenog pušenja, ali nije snimao nikav novi materijal. U rujnu 1995. putuje u Toronto gdje se sastaje sa Pavom iz Plavog orkestra, te nekim lokalnim muzičarima. Tijekom tog perioda skupljao je materijal za mogući novi album, no nije bio uistinu siguran bi li ga objavio ili ne. Ili čak ima li beogradska publika uopće više ikakav interes za ovog sarajevskog rokera bez benda.
Događaj zbog kojeg je ipak pomislio da bi on mogao biti relavantan bio je koncert na Tašmajdanu 13. rujna 1996. godine. Stadion je bio popunjen sa oko 10 000 posjetitelja, a Nele je svirao stare hitove Zabranjenog pušenja te nedovršeni albumski rad. Koncert je se pretvorio u trijumfalni doček te ni kiša nije mogla pokvariti atmosferu i raspoloženje koje je stvorio.
Zahvaljujući uspjehu na nastupu u Beogradu, Neletov bend je bio na mini turneji preko Jugoslavije, Makedonije, BiH i Slovenije, i svirao je u Novom Sadu, Skoplju, Banja Luci i Ljubljani. Zbog naglog i neočekivanog porasta javnog zanimanja, Nele je postao više svjestan kvalitete pjesama koje je trebao objaviti, pa je odgodio već naznačen datum objave albuma, pošto nije smatrao da su mu pjesme još uvijek dovoljno dobre. Napokon je 1997. beogradski odjeljak Zabranjenog pušenja (čiji je jedini originalni član sada bio Nele), objavio Ja nisam odavle, koji je postigao dobar komercijalan uspjeh u Srbiji, premda recenzije nisu bile baš tako sjajne.
1998. godine, članovi ZP-a se udružuju sa Borom Đorđevićem iz Riblje čorbe kako bi snimili dvije pjesme u toku nadolazećeg Svjetskog prvenstva u nogometu u Francuskoj. To su bile Pobjednička pjesma i Gubitnička pjesma, u kojima Nele i Bora pjevaju hvale odnosno uvrede upućene reprezentaciji Jugoslavije.
U to vrijeme Nele također surađuje sa filmskim redateljem i bivšim basistom Zabranjengog pušenja - Emirom Kusturicom - na soundtracku za film Crna mačka, beli mačor. Pjesma Pit bull postala je osrednji hit kao i Bubamara - ciganska verzija pjesme Ženi nam se Vukota, sa albuma Ja nisam odavle
The No Smoking Orchestra
Nakon što je završeno prikazivanje Crne mačke, belog mačora, Emir Kusturica pridružuje se Neletu i grupi za turneju po Italiji, u ljeto 1999., netom nakon što je NATO bombardirao Srbiju. Ideja je bila iskoristiti Kusturičinu popularnost pa je grupa preimovana u Emir Kusturica & The No Smoking Orchestra, premda je on imao malu muzičku ulogu u njoj. Turneja nazvana Effeti Collaterali postigla je dobar uspjeh, pa su širom Europe uskoro izdali album pod Universalom, nazvan Unza Unza Time.
The No Smoking Orchestra predstavlja treću inkarnaciju Zabranjenog pušenja (druga je ona kad je Nele napustio Sarajevo). Više nisu svirali tradicionalni rock'n'roll ali zadržali su svoj stav. Vrišteća gitara zamijenjena je harmonikom i violinom. U dokumentarnom iz 2001., Super 8 Stories, Joe Strummer opisuje njihov zvuk kao "ludu grčko-židovsku svadbenu muziku prošlosti,... i budućnosti.".
Ovaj dokumentarac, kojeg je režirao Emir Kusturica, pripovijeda o detaljima sa njihovih prvih dviju turneja. Na drugoj turneji koja je počela u proljeće 2000. godine, dolaze u Francusku, Španjolsku, Portugal, Njemačku i, ponovno, Italiju, koja je dosad postala njihova poslovna baza. Kako je Kusturica poslije snimao film Život je čudo, grupa je čekala sljedeću turneju do 2004. godine, te su, osim prije spomenutih zemalja, posjetili čak Argentinu, Brazil, Čile, Venezuelu i Izrael.
Ironično, ova njihova preobrazba, mnogo ih je stajala popularnosti u Srbiji. Ovo je bilo najjočitije kad su 3. srpnja 2004. održali svoj prvi te zasad jedini šou u Beogradu. Zamisao je bila proslava 20-godišnje obljetnice benda (ako su pod kontinuitetom uključene sve inkarnacij), a također su udružili snage sa Ribljom čorbom i njenom 25-godišnjom obljetnicom. Na koncert je došlo 40 000 ljudi. Na početku publika je tolerisala orkestrove štik pjesme (pjesme na španjolskom, njemačkom, engleskom...) ali ubrzo je postala otvoreno neprijateljska kad je bilo očito da se stari klasici neće svirati. Prema pozornici su poletjele mnoge plastične boce (k tome dopola ispunjene), što je prisililo grupu da napusti pozornicu nakon jedva 40 minuta. Ovo je bio jasan znak da njihovi okorjeli fanovi definitivno. Međutim, to nije spriječilo grupu da i dalje idu na turneje diljem Evrope, Južne Amerike i dijelova Azije. U maju 2005. svirali su na Filmskom festivalu u Cannesu, u Francuskoj.
