Civilna uprava dodijeljena je britanskom visokom komesaruPercyju Coxu i njegovom zastupniku Arnoldu Wilsonu. Nakon ubistva jednog britanskog oficira u Nadžafu i nemira koji su uslijedili usljed represalija Britanaca, hiljade Asiraca su zbog terora Turaka spas našli bijegom u Irak. Najveći problem je bio nezadovoljstvo iračkih nacionalista, koji nisu priznavali britansku upravu, te su tvrdili da je formiranje područja zapravo, drugi vid kolonijalne okupacije.
Nemiri
Tri bivše osmanlijske provicije Mosul, Bagdad und Basra
Osnivanjem Iraka 1918-19. godine, došlo je do nemira u području pod upravom Britanaca. U Nadžafu je osnovana organizacija Jamiyat an Nahda al Islamiya (Liga islamskog buđenja). Al Jamiya al Wataniya al Islamiya (Muslimanska nacionalna liga) je mobilizirala narod u tom području na pobunu protiv nove vlasti. U februaru 1919. u Bagdadu su šiitski trgovci, sunitski prosvjetnici i službenici, šiitski i sunitski vjerski službenici, zajedno sa iračkim oficirima su osnovali organizaciju Haras al Istiqlal (Čuvari nezavisnosti). Grupa Istiqlal je imala svoje članove u gradovima Kerbela, Nadžaf, Kut i Hila.
Ustanak protiv Britanaca, organizirali su imam iz Kerbele Širazi i njegov sin Mirza Muhamad Riza. Objavljivanjem fetve, pozvao je muslimane u pobunu, navodeći da po islamskom pravu nije dozvoljeno trpiti vlas nemuslimana, te je pozvao je na džihad protiv Britanaca. U julu 1920. je počela pobuna u Mosulu, te se proširila na jug u dolinu Eufrata. Južna plemena, zbog visoke težnje prema političkoj autonomiji, brzo su prihvatila poziv i priključili se pobuni, mada nisu zajedno djelovali, što je i smanjilo učinak u borbi. U naredna tri mjeseca u Iraku je vladala anarhija, sve do gušenja pobune od strane britanskog vazduhoplovstva.
Iračka pobuna protiv Britanaca iz 1920. (Ath Thawra al Iraqiyya al Kubra) je bila prekretnica u modernoj historiji Iraka, jer su prvi put suniti i šiiti, pripadnici raznih plemena i građanska klasa borili se za zajedničku ideju. Zgog toga se ova pobuna smatra završetkom starih sukoba, te osnovu za stvaranje nacionalne države i samostalnog Iraka.
Stvaranje Kraljevine Iraka
Krunisanje prvog iračkog kralja Fejsala I 1921. godine
Na konferenciji u Kairu 1921. Britanci su donijeli osnovice političke strukture Iraka, koja će trajati sve do 14-julske revolucije iz 1958. godine. Za prvog iračkog kralja iz hašemitske dinastije postavljen je Fejsal I, sin Huseina ibn Alija, bivšeg šarifaMekke. Ustanovljena je i iračka vojska. Održavanjem plebiscita, za potvrdu izbora kralja, Britanci su postavili osobu, koja će u svim političkim i vjerskim strukturama naći podršku, a biti dovoljno lojalan Britancima. Na plebiscitu se izjasnilo 96 % za Fejsala. Civilnu upravu je imao visoki komesar UK za Irak, a prvi je izabran Percy Zachariah Cox.
Sprovođenje odluka kairske konferencije, nastavljeno je Britansko-iračkim ugovorom iz 1922. godine, kojim se produžava britanska uprava nad Irakom. Uslijed pritiska protubritanskih vjerskih službenika i iračkih nacionalista, Fejsal I je pokušavao dogovorima, skratiti trajanje uprave. Znajući da je iračka monarhija ovisna od podrške Britanaca, a željeći izbjeći sudbinu i raspad monarhije kao u Siriji, Fejsal I je vodio prilagodljivu politiku sa Britancima. Dvadesetogodišnji ugovor, potpisan u oktobru 1922. određivao je da irački kralj poštiva britanske savjete, koji se tiču britanskih interesa, te da se slijedi nametnuta financijska politika, sve dok je Irak u deficitu u platnoj bilanci sa Ujedinjenim Kraljevstvom. Ugovor obavezuje Irak, da su britanski službenici zastupljeni u svih 18 ministrarstava, kao inspektori ili kontrolori. Kasniji financijski dogovor, odredio je da Irak plaća britanske političare u polovičnom iznosu, a Britanci se obavezuju na vojnu pomoć, te podržavaju prijem Iraka u Društvo naroda. Ugovor je vezao privredno i politički za Veliku Britaniju, te je Irak ostao ovisan od strane pomoći.
Dana 1. oktobra 1922. godine britansko vazduhoplovstvo je osnovalo RAF Iraq Command, komandu koja je imala kontrolu nad svim britanskim snagama u Iraku.[1] Odluka na kairskoj konferenciji o osnivanju iračke armije, bila je važna za stabilnost Iraka, u kom druge strukture nisu funkcionisale. Armija je dobila na značaju i uticaju, dok je politički sistem Iraka, bio pogođen privrednim i političkim krizama. Armija je bila podijeljena na visoke oficire, pretežno sunitskog porijekla, koji su služili još u osmanlijskoj vojsci i nižih oficira šiitskog porijekla.
Prije raspada Osmanlijskog carstva, koncesiju za korištenje naftnih polja u vilajetuMosul imala je od strane Britanaca kontrolirana, turska naftna kompanija Turkish Petroleum Company (TPC). Nakon Sporazuma Sykes-Picot 1916. godine, područje je potpalo pod francusku upravu. Sporazumom Long-Berenger iz 1919. Francuska se povukla iz tog područja, a za uzvrat je dobila 25 % učešća u kompaniji TPC. Novi pregovori o koncesiji između britanske i iračke strane počeli su 1923. godine. Prepreka u pregovorima je bio zahtjev Iraka o 20-procentnom udjelu u naftnoj kompaniji, isto toliko koliko je bio turski udjel, a utvrđen po odredbama Sporazuma u San Remu. Na kraju pregovora irački su trgovci, uprkos protivljenju nacionalističkih krugova, pristali na nastavak koncesije. Zbog težnji Turske za područje Mosula, očekivana je odluka Društva naroda, jer je bilo jasno da naftom bogato područje bez britanske pomoći, neće ostati u Iraku. U martu 1925. godine dogovorena je koncesija na 75 godina, bez prava Iraka, koju je dobila TPC (danas IPC).
Zadnje godine
Potpisivanjem Britansko-iračkog sporazuma i rješenjem Mosulskog pitanja, iračka je politika dobila na novoj dinamici. Porastom standarda i promjenom socijalnih struktura, stvarala se nova klasa sastavljena od sunitskih i šiitskih zemljoposjednikam koji su konkurisali gradskim strukturama, oficirima i novoj birokraciji, stvorenoj od iračke uprave. Kako su te strukture bile postavljene od strane Britanaca ili u slučaju armije, sastavljene od bivših osmanlijskih oficira, sukob tih dviju klasa bio je neizbježan, a vladi u Bagdadu je nedostajao legitimitet većine, pogotovo zbog nedostatka demokratske tradicije u Iraku. Uprkos donošenju Ustava, biranju skupštine, iračka politika je bila raspodjeljena između grupacija i članova važnijih klanova. Nedostatak širih političkih institucija, kao i jačanje nacionalističkih struktura, spriječile su dalji demokratski razvoj.
Britansko-irački sporazum iz 1930. godine predvidio je usku suradnju dviju zemalja u svim pitanjima vanjske politike, te vojnu pomoć u slučaju rata. Irak je garantirao Britancima korištenje vojnih baza u blizini Basre i kod Al Habanijaha, te pravo na prolaz vojnih trupa. Sporazum je potpisan na rok od 25 godina i stupio je na snagu prijemom Kraljevine Iraka u Društvo naroda 3. oktobra 1932.
Proglašenjem nazavisnosti 3. oktobra 1932. godine, prestala je britanska uprava nad ovim područjem. Kraljevina Irak je pod vodstvom hašemitske dinastije postojala sve do iračke revolucije 1958. godine.
Barker, A. J.: The First Iraq War, 1914-1918: Britain's Mesopotamian Campaign (New York: Enigma Books, 2009). ISBN978-1-929631-86-5
Jacobsen, Mark: Only by the Sword': British Counter‐insurgency in Iraq, objavljeno u Small Wars and Insurgencies 2, Nr. 2 (1991): 323–63
Vinogradov, Amal: The 1920 Revolt in Iraq Reconsidered: The Role of Tribes in National Politics, objavljeno u International Journal of Middle East Studies 3, Nr. 2 (1972): 123–39
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg)
