Karta antičkih naselja i putova na području Bosne i Hercegovine
Leusaba je naziv naselja iz rimskog perioda, na užem području današnjeg Mrkonjić Gradaa, Bosna i Hercegovona. Nalazilo se uz putnu komunikaciju Salona – Servicij.
U dolini Crne rijeke su se sastajale dvije itinerarske ceste, ona Antoninova itinerara i ona Tabule, od kojih je prva vodila od Glamočkog polja (Halapić, Salviae), a druga preko Šipova i Mrkonjić Grada. Tu je u dolini Crne rijeke bio njihov spoj, pa otuda i prometni značaj Leusabe.[1]
Arheologija
Prva istraživanja obavljena su sredinom XIX stoljeća. Arheolozi su zabilježili da se radi o velikim rimskim ostacima kod Mrkonjić Grada. Artur Evans je iznio podatke o velikom blagu sa novcima rimskih careva iz III. stoljeća. U Sarajevo je donio 18 novčića koji se danas nalaze u numizmatičkoj zbirci Zemaljskog muzeja. Nije dao podatke o mjestu nalaza. U međuvremenu, nalazišta su bila devastirana, nalazi nezbrinuti i neobjavljeni, ili ugrađeni u puteve, pruge i stanbene objekte i vremenom zaboravljeni.
Krajem XIX stoljeća istraživanja su obnovili Karl Pač i Ćiro Truhelka. Za novčiće je naveo da su sa lokaliteta Bjelajci. U Donjem polju umjesto razvalina koje su se „nekada nadaleko prostirale“, Ćiro Truhelka je vidio samo dva dobro očuvana mauzoleja (grobnice na svod sa sarkofazima) i natpis djevojčice, koji je očuvan do danas. Natpis je nađen ugrađen u ćošak jedne kuće.[2]
Rezultat njihovih istraživanja je postojanje tri rimska naselja: u Majdanu, Mrkonjić Gradu i Bjelajcima. Sva tri naselja su se razvila zbog prerade željeza. Koje od njih je Leusaba nije utvrđeno.
Na Gradini u Majdanu su otkriveni tragovi starog rudarstva i metalurgije iz ilirskog perioda, a u samom naselju ostaci kasnoantičke bazilike sa dijelovima rimskog naselja u kojem su bile dvije talionice željeza. Iz Majdana potječu i dva kamena ulomka sa natpisom.
I u samom Mrkonjić Gradu pronađeni su rimski građevinski materijal i željezna troska, ali nikad nisu registrovani i valorizovani.
U arealu Gornjeg polja u Bjelajcu, uz dvije još uvijek vidljive gradine, u ilirskom dobu bilo je epihorsko naselje koje je bilo središte domaće župe (civitas Maeziorum). U rimsko doba na istom mjestu se razvio gradić municipalnog tipa. Jedini pisani dokument je nadgrobni spomenik u obliku kocke koji su objavili Karl Pač i Ćiro Truhelka. Natpis je rimskog građanina Elije Tertule i ukazuje da su se građani tog naselja nazivali Aeli (gentilno ime po rimskoj dinastiji koja je ime dodijelila), ali se o statusu naselja ništa ne navodi. Bilo je to naselje uzputnog tipa, sa raskrsnicom, sa obe strane Crne rijeke, koje je ležalo na raskrsnici javne ceste koja je dolazila od Majdana i ceste koja je dolazila od Polja iz Mrkonjić Grada i nastavljala na sjever prema Serviciju na Savi.
Područje Mrkonjića istraživao je i Ivo Bojanovski. Njegov zaključak je da se u Bjelajcima (Donje polje) nalazila značajna etapna stanica i raskrsnica na putu Salona - Servicij i da je to Leusaba. Danas više nije moguće provjeravati ovaj zaključak jer je naselje u Donjem polju, dakle po drugi put, i arheološki umrlo. [3]
