Konzervacija predmeta od bjelokosti, kosti i rožine jedna je od specijalnosti unutar konzervacije-restauracije predmeta kulturne baštine. Rezbarena bjelokost jedna je od najstarijih umjetničkih tehnika i prakticira se još od prapovijesnog vremena. Konzervator koji radi na ovoj grupi predmeta mora biti upoznat s osnovnim osobinama ovih materijala kao i osnovama njihove obrade. Također mora poznavati osnove povijesti umjetnosti, etnologije i arheologije, ovisno o tipu materijala na kojem radi. Poznavanje recentnih metoda konzervacije i konzervatorske etike također ima svoju važnost, a tome valja pridodati i znanja o znanstvenom ispitivanju tih materijala.
Bjelokost je anisotropna i higroskopna, a to znači da ima tendenciju skupljanja i širenja što vrlo lako dovodi do lomova i napuklina zbog varijacija u temperaturi i vlažnosti okoliša u kojem se nalazi. Sklona je i fotolitičkim promjenama, odnosno promjeni boje zbog djelovanja svjetla. Organski dio sklon je hidrolizi, a anorganski dio oštećuju razne kiseline.
Bjelokost stoga razgradnjom postaje porozna, lomljiva i sklona delaminaciji. Ovomu se pridružuju i posljedice prijašnjih restauratorskih zahvata poput neprimjereno korištenih i propalih prevlaka, ostataka ljepila i starih rekonstrukcija.[2][3][4]
Tehnološki pregled predmeta
Promatranje u vidljivom i ultraljubičastom svijetlu, optička mikroskopija, gamagrafija i skenirajući elektronski mikroskop pokazuju ćelijsku strukturu te se mogu upotrijebiti pri dokazivanju vrste od koje bjelokost potječe, razjašnjenju korištene tehnologije izrade i procesa razgradnje.
Instrumentalnom analizom obojene bjelokosti identificiraju se i pigmenti koji su možda upotrijebljeni, bojitelji i veziva te tragovi nedokumentiranih konzervatorskih postupaka.[4][5]
Preventivna konzervacija
Bjelokost se treba biti pohranjivati i izlagati izvan dosega direktnog sunčeva svijetla i što dalje od izvora topline. Kod izrade vitrina i pakiranja za transport treba se upotrebljavati samo provjerene inertne materijale. Razina rasvjete kod izlaganja treba biti do 150 lx, a za bojilima obojene predmete najviše 50 lx. Predmete je najbolje pohranjivati u mračnom prostoru, to jest kutijama. Najbolje je da temperatura bude oko 21 °C, a relativna vlažnost zraka 45 – 55 %. Bjelokost treba štititi od dodira s tekućinama i sličnim materijalima koji mogu dovesti do stvaranja obojenih mrlja.[3][4] Identični su uvjeti primjenjivi i na predmete od kosti, rožine i kornjačevine.
Interventna konzervacija
Interventnna je konzervacija ponekad neizbježan postupak, posebno kod arheološkog materijala. Sve ove intervencije moraju biti rukovođene etičkim principima, prije svega reverzibilnošću primijenjenih zahvata i načelom minimalne intervencije.
Postupci koji se mogu primijeniti uključuju uklanjanje topivih soli kako bi se spriječilo daljnje propadanje predmeta te konsolidaciju lomljivih i oštećenih dijelova (delaminacija). Svaki od tih postupaka mora izvesti profesionalni konzervator.
Čišćenje
U najjednostavnijim slučajevima dovoljno je predmete mehanički kistom očistiti od prašine i nečistoća. Povijesne predmete u dobrom stanju može se čistiti minimalno destiliranom vodom natopljenim tamponima, eventualno mješavinom vode i alkohola 1:1. Predmete je potrebno što brže osušiti s pomoću upijajućeg papira.Nikako ne koristiti ultrazvuk ili uređaj za čišćenje parom![6]
Arheološki materijal čisti se isključivo mehanički, eventualno minimalnim natapanjem denaturiranim alkoholom.[7]
Uklanjanje topivih soli
kopneni nalazi
nalazi iz slatke ili slane vode
Kod nalaza iz mora prvo je potrebno ispirati u morskoj vodi, zatim u mješavini morske i vodovodne vode 75/25 pa 50/50 pa 25/75, a zatim u čistoj običnoj vodi i završno u destiliranoj vodi do svođenja količine soli na minimum. Za mjerenje količine soli valja upotrebljavati konduktometar.[8]
Uklanjanje netopivih soli
Najefikasnije i najsigurnije jest uklanjanje mehaničkim putem.
Može se rabiti razrijeđena otopina Paraloida B-72 u toluolu, nekada se rabio i tzv. topivi najlon. Prije konsolidacije valja dobro isušiti ispiranjem u alkoholu (prvo u mješavini destilirane vode i alkohola 1/1 pa u mješavini vode i alkohola 4/6 pa 3/7, 2/8,1/9, a završno čistim alkoholom).[9]
Ljepljenje
Može se upotrijebiti disperzija polivinil acetata i ugušćena otopina Paraloida B-72.[9]
Rekonstrukcije
rekonstrukcije od izvorno korištenih materijala
Moraju biti označene godinom izrade i lako uklonjive s objekta
rekonstrukcije od plastike ili gipsa
Retuš istih mora biti uočljiv barem iz blizine, eventualno samo sa stražnje strane predmeta, također moraju moći lako ukloniti.
Kost
Lijepiti ugušćenom otopinom Paraloid B-72 ili B-67, eventualno PVA disperzijom. Razrijeđene otopine istih rabiti za konsolidaciju.[10] Za rekonstrukcije upotrebljavati gips.
Kornjačevina
Novije predmete čisti se isključivo suhim postupkom, samo kod jako prljavih objekata može se rabiti slina ili otopina biljke sapunike (samo dobro ocijeđeni tamponi!). U principu ne čistiti polarnim otapalima poput vode, acetona ili alkohola. Vrlo je osjetljiva na UV zračenje, nagle promjene vlage zraka i temperature. Potrebno je čuvati izvan dohvata svjetla. Čuvati dalje od izvora topline. Kod mokrih arheoloških nalaza nipošto ne dopustiti isušivanje predmeta.[11]
Rožina
Postupati kao s kornjačevinom.
Zakonska regulativa i zaštita prava konzervatora restauratora
Ako se izuzmu opći zakonski akti, rad konzervatorsko-restauratorske službe u Hrvatskoj, pa i restauratora predmeta od bjelokosti, kosti i rožine, danas prije svega određuju sljedeći propisi:
Pravilnik o stručnim zvanjima za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te uvjetima i načinu njihova stjecanja (NN 104/19 na snazi od 8.11.2019.)
Pravilnik o uvjetima za dobivanje dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 98/18)
Školovanje konzervatora bjelokosti, kosti i rožine
U Hrvatskoj trenutačno nema mogućnosti školovanja za konzervaciju ove vrste predmeta kulturne baštine
Izvori
↑Mills, John S.; White, Raymond (1994). The Organic Chemistry of Museum Objects. Butterworth-Heinemann. str. 66. ISBN0-7506-4693-4.
↑ 2,02,1Ward, Gerald W. R. (ed.) (2008). The Grove Encyclopedia of Materials and Techniques in Art. Oxford University Press. str. 299–301. ISBN978-0-19-531391-8.
↑ 4,04,14,2Simpson, St John (2011). „Conservation and scientific research”. The Begram Hoard: Indian Ivories from Afghanistan. The British Museum. str. 30–35. ISBN978-0-7141-1178-0.
↑Ward, Gerald W. R. (ed.) (2008). The Grove Encyclopedia of Materials and Techniques in Art. Oxford University Press. str. 667. ISBN978-0-19-531391-8.
