Potkraj oktobra 1918., ustanak bez krvi poznat kao Revolucija krizantema doveo je do svrgavanja Jánosa Hadika i dolaska na vlast grofa Mihályja Károlyija. Između 31. oktobra i 16. novembra 1918. carstvo se raspušteno, potpisano je primirje kojim je proglašen kraj rata, car Karlo je abdicirao i odmah zatim nastale su Republika Austrija i Republika Mađarska.[α 1] S pogoršanjem mađarskog političkog stanja, u zemlji je nastao niz revolucionarnih vijeća sličnim ruskim Sovjetima nastalim 1917. Politička nestabilnost vlade prvog ministraMihályja Károlyija i rastuća popularnost boljševičkog pokreta naveli su socijaldemokrate da pokušaju formirati koaliciju sa mađarskim komunistima. Francuska je 20. marta 1919. poslala takozvanu „Vyxovu notu” kojom je naredila mađarskim trupama koje su se borile protiv invazijskih snaga da se povuku. Deklaracija je stoga izazvala ostavku prozapadne vlade Mihályja Károlyija i formiranje nove proruske vlade, na čelu sa Sándorom Garbaijem, vođom MSzDP-a, koja je 21. marta 1919. proglasila Mađarsku Sovjetsku Republiku.
Mađarski sovjetski pokus je trajao 133 dana, pod vodstvom Komunističke partije Béle Kuna. Pored Garbaija i Kuna u vladi su bili Vilmos Böhm, Tibor Szamuely, György Nyisztor, Jenő Varga, Zsigmond Kunfi, Dezső Bokányi, József Pogány, Béla Vágó, Zoltán Rónai, Károly Vántus, Jenő Landler, Béla Szántó, Sándor Szabados, György Lukács, Jenő Hamburger, Gyula Hevesi, Antal Dovcsák. Kominterna je u tom razdoblju bila jako aktivna u revolucijama diljem Europe, tako da su iz Sovjetskog Saveza poslani nekoliko stotina agitatora uz financijsku pomoć revoluciji, a Lenjin je bio u redovitom kontaktu sa Bélom Kunom preko radiotelegrafa.[1] Kun je nacionalizirao privatnu industriju i kolektivizirao poljoprivredu dok je istodobno pokušavao normalizirati odnose sa državama Trojne Antante. Komunistička partija je se prvenstveno usredotočila na pokušaj oživljavanja gospodarstva, ugroženog porazom u Prvom svjetskom ratu. Rezultati su bili niži od očekivanih: povećana je inflacija i nestašica hrane, što je postupno ojačalo konzervativnu oporbu na čelu s admiralom Miklósom Horthyjem. Istovremeno su se nastavljali posljednji činovi Prvog svjetskog rata, s mađarskom vojskom angažiranom na sjeveru u borbama protiv Čehoslovačke, osobito u slovačkoj regiji, i na jugoistoku protiv Rumunije na obalama Tise (Mađarsko-rumunski rat). U junu, nakon pokušaja unutarnjeg državnog udara, Komunistička partija je s tajnom policijom pokrenula nasilnu kampanju terora. Krajem jula rumunjska je vojska prešla Tisu i pokrenula veliki napad na Mađarsku, mađarska vojska je se povukla prema Budimpešti i 3. augusta je se morala predati jer je bila opkoljena. Rumuni su okupirali cijeli mađarski teritorij osim malog pojasa oko Balatona. 2. augusta Béla Kun je napustio državu, pobjegavši prvo u Beč, a potom u Moskvu. Nakon pada Sovjetske republike, nastala je socijalistička vlada pod vodstvom sindikaliste Gyule Peidla,[2] ali je kratko trajala jer je 6. augusta s pučom bez krvi István Friedrich, vođa Udruge prijatelja Bijele kuće[α 2] preuzeo vlast uz potporu Kraljevske rumunjske vojske.[3][4] Sljedećeg dana, Josip August je se proglasio regentom Ugarske i imenovao Friedricha za provog ministra. Sovjetsku državu je 8. augusta 1919. službeno raspustila nova vlada. Josef Augustin je držao položaj regenta do 23. augusta, kada je bio prisiljen dati ostavku[5], budući da saveznici nisu željeli Habsburgovca za poglavara države.
Slika iz doba Mađarske sovjetske republike.
U novembru 1919. sastavljena je nova militantno antikomunistička autoritarna vlada od vojnih časnika.[6] Uslijedio je „bijeli teror” koji je doveo do zatvaranja, mučenja i pogubljenja bez suđenja komunista, socijalista, Židova, ljevičarskih intelektualaca, simpatizera Károlyijevog i Kunovog režima i drugih koji su prijetili tradicionalnom mađarskom političkom poretku koji su časnici nastojali uspostaviti ponovno uspostaviti.[6] Procjene govore da je pogubljeno oko 5.000 ljudi,[6] te je oko 75.000 ljudi je zatvoreno.[6] Osobito su mađarske desničarske i rumunjske snage ciljale na Židove za odmazdu.[6] Naposljetku, Bijeli teror prisilio je gotovo 100.000 ljudi da napuste zemlju, od kojih su većina bili socijalisti, intelektualci i Židovi srednje klase.[6] Godine 1920. i 1921. Mađarskom je harao unutarnji kaos.[6] Bijeli teror nastavio je mučiti Židove i ljevičare, nezaposlenost i inflacija su naglo porasle, a siromašne mađarske izbjeglice slijevale su se preko granice iz susjednih zemalja i opterećivale posrnulo gospodarstvo.[6] 1. marta 1920. bivši austrougarski admiral Miklós Horthy postao je regent, položaju koji će zadržati do 15. oktobra 1944. U septembru iste 1920. godine vlada je usvojila prvi rasni zakon u Europi.[α 3] Velik dio starog vodstva Komunističke partije je pogubljen ili protjeran, uglavnom u Beč, gdje su članovi Centralnog komiteta KMP-a, ponovno na čelu s Kunom, osnovali Privremeni Centralni komitet, koji je pokušao održati veze s Mađarskom, gdje je stranka postala ilegalna po zakonu.
Tijekom 1920-ih mnogi su se mađarski komunisti, uključujući Kuna, preselili u Moskvu, a stari vođa je, unatoč nekim neslaganjima s Lenjinom, zadržao važnu poziciju unutar Kominterne sve do 1937., kada je uhićen zbog trockizma i 29. augusta 1938. (najvjerojatnije) pogubljen tijekom Velikih čistki koje je naredio Staljin. Komunistička partija Mađarske je organizirala svoj prvi kongres 18. augusta 1925. Također osnovala legalnu stranku – Mađarsku socijalističku radničku stranku (MSzMP, Magyar Szocialista Munkáspárt) – putem koje je pritajno djelovala u Mađarskoj do 1927., kada je također proglašena ilegalnom. Godine 1931. Mađarska je proglasila izvanredno stanje koje je vladi omogućilo da pritvori sve one za koje se sumnjalo da pripadaju stranci, koja je se konačno raspala 1936. U isto vrijeme u Mađarskoj se javlja snažan konzervativni političko-vojni pokret. Godine 1918. stvorena je Udruga za nacionalnu obranu Mađarske,[α 4]fašističkaparavojna skupina, predvođena Gyulom Gömbösom i Lászlóm Endreom, koja će postati dio propagandnih mehanizama Horthyanove Mađarske. Godine 1935. Ferenc Szálasi je osnovao pokret Strelastih križeva, koji je potpuno povezan sa fašističkim i nacističkim pozicijama.
Nakon što su nacisti došli na vlast u Njemačkoj1933., Horthy je uspostavio dobre odnose sa Hitlerom, koji će trajati tijekom cijelog Drugog svjetskog rata. Horthy se tako nadao da će povratiti zemlje izgubljene u Velikom ratu i istodobno je provodio žestoku politiku rasnog (zakon od 29. maja 1938.) i političkog progona. Poslije vojnog puča u Jugoslaviji, Hitler je 1941. zatražio od Mađara da podrže invaziju na Jugoslaviju, obećavši vratiti dio teritorija Mađarskoj u zamjenu za vojnu suradnju. Dana 3. aprila 1941., ne mogavši spriječiti sudjelovanje Mađarske u ratu uz Njemačku, prvi ministar Pál Teleki je počinio samoubojstvo. Na mjestu premijera naslijedio ga je desničarski radikal László Bárdossy. Tri dana kasnije, Luftwaffe je bez upozorenja bombardirala Beograd. Njemačka vojska napala je Jugoslaviju i brzo slomila jugoslavenski oružani otpor, dok je Horthy je poslao mađarsku Treću armiju da okupira Vojvodinu, Baranju, Prekomurje i Međimurje. Krajem 1941., nakon njemačke invazije na Sovjetski Savez, Centralni komitet je savjetovao članovima partije da surađuju sa nekomunističkim grupama otpora u Mađarskoj kako bi predstavili ujedinjenu protunjemačku frontu. To je navelo Komunističku partiju da pokuša ponovno uspostaviti vlastitu legalnost u Mađarskoj, unatoč savezništvu mađarske vlade sa nacističkom Njemačkom. Godine 1942. izvršena su masovna uhićenja koja su uništila vodstvo Komunističke partije, što je zajedno sa raspuštanjem Kominterne 1943. privremeno ugasila stranku. Mađarski komunisti predvođeni Jánosom Kádárom su u u junu 1943. osnovali jednu novu stranku, „Stranku mira” (Békepárt), naziv koji će koristiti do 1944. kada je ponovno dobio naziv Komunističke partije. U oktobru 1944. Szálasi je postavljen za premijer i Mađarska je pritom postala njemačka kvislinška država. U septembru 1944. sovjetske snage prešle su mađarsku granicu. 15. oktobra Horthy je objavio da je Mađarska zatražila primirje sa Sovjetskim Savezom. Mađarska vojska je ignorirala Horthyjeve naredbe, očajnički se boreći da odbije Sovjete. Crvena armija držala je pod opsadom Budimpeštu od 24. decembra 1944. do 13. februara 1945., kada je grad konačno oslobođen. Zadnje sovjetske operacije u Mađarskoj su se završile u aprilu 1945., kada su protjerane posljednje njemačke trupe. Neki profašistički Mađari, poput Szálasija, pobjegli su sa Nijemcima prema Austriji. Szálasi je obješen 12. marta 1946. u Budimpešti, zajedno sa dvojicom svojih bivših ministara, Gáborom Vajnom i Károlyem Beregfyjem te partijskim ideologom Józsefom Gerom. Horthy je zarobljen i dugo je živio u kućnom pritvoru u Bavarskoj, a zatim je pušten i pobjegao je u egzil u Portugal.
Govor na proslavi 1. maja, slijeva na desno Mátyás Rákosi, Árpád Szakasits, László Rajk, György Marosán (1947).
Komunistička partija Mađarske je se vratila na vlast 1945. nakon Drugog svetskog rata, pod vođstvom Matijaša Rakošija, i promijenila ime u Mađarska komunistička partija (Magyar Kommunista Párt). 1948. spojila je se sa Socijaldemokratama i postala Mađarska radnička stranka. U novembru 1945. izabrana je agrarna vlada na čelu sa Zoltánom Tildyjem i Ferencom Nagyjem, tako da su Sjedinjene Države 25. februara 1946. odobrile Mađarskoj zajam od 10 milijuna dolara. Međutim, sovjetske oružane snage i dalje su stacionirale u Mađarskoj. Manevrom majske krize u 1947., Sovjeti su uspjeli izbaciti Agrarnu stranku iz parlamenta. Između juna 1948. i novembra 1949. došlo je do raskida između FNR Jugoslavije i bloka država ujedinjenih oko Sovjetskog Saveza unutar Kominforma. Mađarska je se odlučno priklonila Staljinovim pozicijama i otvoreno osudila jugoslavensko skretanje s pravog puta.[7] Četvrto okupljanje Kominforma održalo se u Mátri, od 27. do 29. novembra 1949. Na njemu je potvrđeno naglašavanje napora za očuvanje mira, dok Kominform zauzima položaj upravnog tijela – mada još uvijek okultnog – u „Svjetskome pokretu borbe za mir”. Mađarski komunisti tvrde da se „jugoslavenski socijalizam može izgraditi samo ako jugoslavenski radnici svrgnu i sruše Titov antisemitski, antilenjinistički i antisovjetski režim”.[8] Na parlamentarnim izborima godine 1949. je prevladala „Građanska nezavisna fronta”, kojom su dominirali Rákosijevi komunisti, sa 97 % glasova, označivši tako početak komunističke ere u Mađarskoj. Dva dana prije glasanja je László Rajk, generalni sekretar Nezavisne narodne fronte i ministar vanjskih poslova, osudio titoističke „trkaće pse imperijalizma”,[8] hvaleći „briljantnu strategiju” velikog mirovnog vođe, Staljina, i „mudro vodstvo” Rákosija, opisanog kao najboljeg od Staljinovih štićenika.[9] Stoga Rajk će dva tjedna kasnije biti uhićen i pogubljen u oktobru nakon revijalnog suđenja.[9] Tri mjeseca nakon izbora donesen je novi ustav kojim je Mađarska proglašena „Narodnom Republikom” i kojim je zajamčeno načelo jednostranačke vladavine.[10] Škole su nacionalizirane, pokrenuta je kolektivizacija, birokracija je očišćena, nezavisni tisak uništen, a posljednji ostaci slobodnog poduzetništva eliminirani.[11]
↑Rakowska-Harmstone, Teresa (1992). Communism in Eastern Europe. Indiana University Press. str. 90. ISBN0253313910.
Bibliografija
(en)Kenez, Peter (2006). Hungary from the Nazis to the Soviets: The Establishment of the Communist Regime in Hungary, 1944-1948. Cambridge: Cambridge University Press.
(en)Kovrig, Bennett (1979). Communism in Hungary: From Kun to Kadar. Stanford: Hoover Institution Press.
(en)Molnár, Miklós (1978). Short History of the Hungarian Communist Party. Folkestone: Dawson Publishing. str. 168. ISBN0712908722.
(en)Molnár, Miklós (1990). From Béla Kun to János Kádár: Seventy Years of Hungarian Communism. Berg Publishers.
