Kiklop je roman Ranka Marinkovića iz 1965. godine. Smatra se jednim od najboljih djela hrvatske književnosti 20. vijeka ^[1], a godine 1982. je ekraniziran u obliku igranog filma i TV-serije u režiji Antuna Vrdoljaka.

Roman Kiklop tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči nadolaska ratnog inferna. Osnovne su signature te atmosfere strah, otuđenje, rasap svih etičkih vrijednosti, društveni kaos, potpuna dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je daleko od ozbiljnosti kakvu pretpostavlja tema dehumanizacije i društvene patologije; odvija se uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, situacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snažne manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloženja. Svaki prizor naglo mijenja 'predznak', ali i narativnu intonaciju. Vještim inverzijama ozbiljno se ubrzo preobražava u humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko. Prizori puni erotske raspojasanosti i kozerske anegdotike natopljeni su osjećajem neizvjesnosti i strahom od smrti. Tragika situacije u kojoj se zatječu likovi sugerira se posredno. Marinković zapravo primjenjuje postupak što ga je zamijetio kod Chaplina, kojeg bismo mogli nazvati smijeh nad apsurdom: magičnim štapićem preobrazuje 'nepodnošljivo surovu stvarnost oko sebe u komičan i podnošljiv nesmisao'. Osobiti efekti proizlaze upravo iz napetosti što stvaraju ironični susreti uzvišeno-patetičnog i vulgarnog, smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, humanog i animalnog, lica i maske, fantastike i grubog naturalizma. Sama je fabula dvoplanski organizirana jer sadrži realistički i mitološko-simbolički spoj.

U središtu je prvog sloja egzistencijalna drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića, anksiozna intelektualca koji se – panično pokušavajući izbjeći novačenje – osuđuje na post i prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom potuca po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva, razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom svjedoči o provali barbarstva i novog kanibalizma. Glavni se lik kreće u boemskom društvu koje strah i bespomoćnost liječi terevenkama, ekscesima, erotomanijom, pijanim raspravama, tučnjavama. U efektnim kavanskim scenama u kultnom 'Dajdamu' i 'Ugodnom kutiću' te u uličnim improvizacijama dominiraju figure Maestra, Uga i Don Ferdinanda. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša, sudionici grotesknih, farsičnih i crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior najčešće tek pasivan promatrač.

Njima treba pribrojiti još nekoliko zanimljivih likova: kiromanta Atme, don Kuzme, fatalne Vivijane, nimfomanke Enke... sporedni su likovi zanimljiviji od protagonista koji je pomalo beživotan, nedorečen i psihološki amorfan. Iako je središnja svijest romana i nositelj smisla teksta te uglavnom vodi radnju, Melkior je socijalno i intimno sterilan i predstavlja se čitatelju tek kao hladan simbol.

Marinkovićev je literarni procede u biti maniristički. Obilježavaju ga dvosmislenost, kontrasti, igre riječima, stilske bravure i improvizacije. U gustoj značenjskoj mreži toga eruditskog romana isprepleću se sarkazam, groteska, apsurd i simboličke projekcije. Glavna su semantička polja: antička književnost i mitologija, Biblija, književnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga, domaća književna tradicija, filozofija te povijesne osobe i događaji. Dijalozi među likovima često se svode na razmjenu literarnih citata, a jedan drugome testiraju memoriju i erudiciju bizarnim pitanjima o pojedinostima iz književnih djela. Zbiljski i alegorijsko-simbolički sloj romana spajaju se na samom kraju u jedinstvenu fantastičnu sliku Melkiorova povratka u moderan pandemonij.

Glavni lik u svojim snovima i solilokvijima nadolazeću opasnost zamišljao u obličju jednookog Kiklopa koji vreba da proždere sve oko sebe. U antičkom se mitu Odisej iz Kiklopove špilje spasio lukavstvom, ali od novovjekovnog čudovišta nema spasa. Da bi opstao u posve dehumaniziranom, animalnom svijetu, Melkior se spušta na razinu životinje, predaje se u ruke Kiklopu i puže u inferioran Zoopolis. Roman je građen na načelima poetike digresivnosti: sazdan je od fragmenata, analitičkih inserata i već gotovih novelističkih cjelina. Događajna je shema razmjerno jednostavna, ali zato izvedba u znaku bogate narativne orkestracije i diskurzivnog pluralizma. Brojni su narativni dijelovi realizirani u sekundarnim žanrovima i njima pridruženim stilskim registrima, i to u rasponu od feljtona i reportaže, alegorije i groteske, preko bestijarija i simpoziona, do burleske i vodvilja.

Pridruživši se klasičnom 'mitološkom križaljkom', Marinković je stvorio modernu epopeju u kojoj je europsko duhovno naslijeđe podvrgnuto ironičnom, crnohumornom i parodijskom prevrednovanju. U oklopu europske kulture on je provrtio rupu iz koje je prokuljalo ono mračno i potisnuto: animalno i demonsko.