Josip Vancaš, arhitekta, rođen je 22. marta 1859. godine u Sopronju, Mađarska. U Zagrebu je završio osnovnu školu i realnu gimnaziju, a zatim odlazi u Beč, gdje se upisuje na Visoku tehničku školu kod profesora Heinricha baruna Ferstela (1828–1883), jednog od najplodnijih bečkih arhitekata tih godina. U julu 1881. završio je studij sa odličnim uspjehom.

Nakon što je položio državni ispit za arhitekturu, stupio je u atelje bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, gdje je proveo jednu godinu na građevinskoj praksi. Od oktobra 1882. na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti pohađao je školu za srednjovjekovno graditeljstvo kod čuvenog profesora Friedricha Schmidta, u to vrijeme prvog predstavnika u arhitekturi.

Po preporuci profesora Schmidta, 10. marta 1884. Doselio se u Sarajevo, koje će mu postati prebivalište u narednih 37 godina.

Bio je ne samo izuzetno plodan arhitektonski stvaralac već i pokretač i nosilac svih važnijih arhitektonskih zbivanja u Bosni i Hercegovini tog doba. Snagom svog talenta, svojim izuzetnim obrazovanjem i kulturom uopšte, a posebno enormnim radnim kapacitetom, Vancaš je bio primjer za ugled i ostalim arhitektima. Njegov umjetnički profil i djelatnost posve su u skladu sa stanjem i kretanja u evropskoj arhitekturi na prelazu vijekova. Uz to, on je sve ovo vrijeme aktivan učesnik cjelokupnog javnog, kulturnog, društvenog i političkog života tog doba.^[1]

U sljedeća četiri desetljeća, Vancaš će proizvesti preko dvije stotine četrdeset projekata i realizacija od čega 102 stambena objekta, 70 crkava, 12 zavoda i škola, 10 državnih i općinskih zgrada, 10 banaka, 7 palača, 6 hotela i kafana, 6 tvornica, 7 enterijera i oltara, 10 pregradnji i adaptacija.^[2]

Njegov prvi zadatak bio je projekat zgrade Zemaljske vlade s tipičnim odlikama ranorenesansne firentinske palate. Time je počela izgradnja javne arhitekture utilitarnog karaktera koja obilježava početak neorenesansne stilske orijentacije te ostaje nenadmašna u Vancaševom opusu, ali i u opusu drugih sarajevskih arhitekata. Nakon toga projektovao je i:^[3]

• Palatu Zemaljske vlade 2 u Sarajevu (Zgrada željeznice)
• Palata Zemaljske vlade 3

U Vancaševoj djelatnosti u Sarajevu, sakralna arhitektura zauzima najvažnije mjesto. U sakralnim projektima strogo se držao historicizma, a kao službeni arhitekt i savjetnik Vrhbosanske nadbiskupije, radio je ne samo crkve, nego i ostale vjerske objekte kao što su nadbiskupski dvor sa domom kanonika a svojom kvalitetom i brojem realizacija, Vancaš je stekao visoki ugled i autoritet crkvenog graditelja te projektirao najveći broj crkava za novu, Vrhbosansku nadbiskupiju. U to vrijeme, osim vlade, Crkva je bila jedan od glavnih investitora i najbogatijih naručioca.

Nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije Josip Stadler je insistirao na odluci da se crkve grade prema Vancaševim projektima, čak i u slučajevima kada je Vlada obećavala pokriće materijalnih troškova, ako bi se gradilo po njenim projektima. O Stadlerovoj dosljednosti i energičnosti svjedoči i sačuvani rukopis njegovog odgovora, bolje reći prijekora upućenog župniku koji je pristao na kompromis s vladom:

Tko može bez mene povjeriti gradnju crkve političkoj oblasti? Pošto Vi mene zastupate zapoviedam Vam da nesmijete dopustiti gradnju crkve dok od mene ne stigne dozvola. Prema tomu ste odgovorni i te kako crkvi katoličkoj, koju ja zastupam, a ne politička oblast. - Nadbiskup Stadler^[4]

Prilikom gradnje sakralnih objekata, za njega je bilo važno ispoštovati princip jedinstva stila, tako da su njegove građevine bile stilski cjelovite sa skladnim oblikovanjem interijera, pa nije rijetko da je Vancaš, pored osnovnog arhitektonskog projekta, često puta davao i nacrte za unutarnju opremu crkvi, oblikujući ih na taj način kao cjelovita umjetnička djela, tj. - Gesamkunstwerk.

Vancaševe crkve oblikovane su u neogotici (sarajevska katedrala, samostanska crkva sv. Ante Padovanskog u Sarajevu), neoromanici (ţ.c. Uznesenje Marijino u Stupu), neorenesansni (sjemenišna crkva Kraljice sv. Krunice u Sarajevu), a u zavisnosti od veličine riješene su kao jednobrodne, trobrodne ili u obliku upisanog križa, te sa jednim zvonikom koji je smješten nad ulazom ili nad sakristijom ili sa dva zvonika u proĉelju. Raznolikim stilskim i prostornim rješenjima, Vancaš je nastojao da ostvari originalna djela u okviru istoricističkog pristupa jer trebaju naglasiti novi, povlašteni položaj Crkve koji dobiva s novom upravom.^[5]

Njegovi najpoznatiji projekti su:

• Katedrala Srca Isusova koja nastaje u periodu od 1884. – 85. godine, Sarajevo
• Bogoslovno sjemenište s crkvom sv. Ćirila i Metoda u neorenesansnom stilu i nekim elementima manirizma i ranog rimskog baroka, Sarajevo
• Crkva presvetog Trojstva u stilu neoromanike, Sarajevo^[6]
• Franjevačka crkva sv. Ante Padovanskog u Sarajevu u neogotskom stilu ^[7]
• Crkva Uznesenja Marijina na Stupu u stili neoromanike^[8]
• Crkva sv. Ilije u Zenici je u osnovnim masama zadržala karakter neoromaničke građevine, ali je Vancaš upotrebom dekoracija, fasadama dao secesijski iskaz^[9]
• Crkva sv. Mihovila u Varešu u stilu neoromanike^[10]
• Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci u stilu neorenesanse^[11]
• Crkva u Krapini, Zvonik crkve u Senju su projekti u Hrvatskoj.^[3]

Kod njega se mogu susresti sve stilske pojave od historicizma, preko secesije^[12] sve do bosanskog stila. Vancaš je jedan od prvih koji pokazuje interes za autohtono graditeljstvo i za unošenje tradicije u savremenu arhitekturu te se zalaže za stvaranje spomenutog bosanskog stila koji ne znači svojevrsnu stilsku retardaciju, nego nastojanje da se kroz daljnji razvoj graditeljske tehnike razvijaju forme kao kreativno osnažene asocijacije na višestoljetno nasljeđe Bosne.^[3]

• Prva poštanska štedionica u Zagrebu je prvo njegovo djelo u duhu secesije
• Upravna zgrada i magacin trgovačko-transportnog i akcionarskog društva Lagerhaus u Sarajevu sa secesijski raščlanjenim pročeljem i dekorativnim elementina koji simboliziraju trgovinu i transport.
• Stambeni objekti u Titovoj ulici u Sarajevu.
• Špansko jevrejska osnovna škola u Sarajevu. Ove objekte karaktetiše sve veća primjena horizontalno tekućeg motiva.
• Palata Ješue D. Saloma u Obali Kulina bana je prvo stvarno djeko secesijske arhitekture u Bosni i Hercegovini^[13]
• Zgrada štedionice, Hotel Union, Kino dvorana u Ljubljani, su tri ostvarena inventivna projekta u stili secesije.
• Hotel Stari Grad projektovana je sa jačim otklonom od secesijskog principa organizacije pročelja i to ponajviše u slobodi ritmizacije zidnih planova i oblicima doksata, što je preuzeto sa bosanske kuće.
• Hrvatski dom u Kiseljaku projektovan je u potpunosti u duhu bosanskog stila, a da nema nijedno dodatno nacionalno obilježje. Time je Vancaš dokazao da Bosanski stil u arhitekturi nije nacionalni, već regionalni izraz, što je velika razlika u odnosu na pseudomaurski stil koji je imao pretežno konfesionalna obilježja.
• Zgrada glavne pošte u Sarajevu iz 1913. godine predstavlja najmonumentalniju građevinu u stilu secesije u Bosni i Hercegovini.

Broj izgrađenih objekata projektovanih u regionalnom stilu (Bosanski slog) bio je iznenađujuće mali, pogotovo ako ih uporedimo s ostvarenjima istoricizama i secesije. Istina, i vrijeme od svega nekoliko godina pred Prvi svjetski rat bilo je prekratko da se ova stilska orijentacija do kraja afirmiše. Pored toga, kod domaćih ljudi nije postojalo raspoloženje da svoje kuće projektuju u ovom stilu.

Spremnost za regionalnu stilsku opredijeljenost pokazali su istaknuti pojedinci i institucije, tako da je projektovan i realizovan dovoljan broj objekata koji dokazuju ispravnost ovog usmjerenja arhitekture kao obilježja sredina naglašenih kulturnih tradicija.

Vancaš je jedan od osnivača Tehničkog kluba, prvog strukovnog udruženja u zemlji i njegov član od osnivanja 1. decembra 1896. Tokom četiri godine, 1908–1912, je predsjednik, a od 1911. godine i počasni član Kluba.

Na stručnom planu Vancaš je svoj doprinos dao i kao pedagog. U Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu, od njenog osnivanja 1889. pa do 1898. godine, bio je honorarni nastavnik na predmetu Prostoručno crtanje, a od 1898. narednih deset godina predavao je arhitekturu i akvarelisanje na sarajevskoj Preparandiji.

Godine 1907. postao je direktor osnovanog Bosanskohercegovačkog građevnog dioničkog društva. Kao direktor ovog građevnog društva postao je i član Društva industrijalaca Bosne i Hercegovine, osnovanog 1909. godine.

Od 1917. god. bio je savjetnik uprave Privilegovane zemaljske banke Bosne i Hercegovine, za koju je 1910. godine, u duhu bosanskog sloga projektovao zgrade njenih filijala i ispostava u Banjoj Luci, Bihaću, Šamcu i Derventi.^[1]

Aktivno se bavio muzikom, osnovavši u Beču pjevački zbor, a u Sarajevu je godinama predvodio muško pjevačko društvo. Bio je i član Gospodskog kluba, osnovanog 26.12.1898. godine sa svrhom da bude "središte društvenog života domaće inteligencije i doseljenika.

Mnogo je pisao, najviše o teoriji arhitekture. Zanimalo ga je bosansko narodno graditeljstvo, čije je elemente pokušavao uvesti u vlastitu arhitekturu nastojeći tako oformiti poseban bosanski stil. Posebno je zapaženo njegovo predavanje o bosanskom narodnom graditeljstvu, koje je 12. decembra 1928. održao u zagrebačkoj sekciji Udruženja jugoslovenskih inžinjera i arhitekata, i u Beču 1931. godine, na poziv društva građevinskih umjetnika "Bauhütte", koje ga je u povodu sedamdesetog rođendana izabralo za svog počasnog člana.

Bio je jako politički angažiran: gradski i saborski zastupnik, podnačelnik i savjetnik vladinog komesara.

Nakon 37 produktivnih godina u Sarajevu, Josip Vancaš se 1921. godine preselio u Zagreb, gdje je i umro 15. decembra 1932, a sahranjen je na Mirogoju.^[1]

• Jela Božić, -Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave, doktorska disertacija, Sarajevo, 1989.
• Krzović, Ibrahim (2004). Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Kulturno naslijeđe, Sarajevo. 

Josip Vancaš na Wikimedijinoj ostavi

Portal Bosna i Hercegovina