Ja sam Kuba (šp.Soy Cuba; rus.Я — Куба), na prostoru bivše Jugoslavije poznatiji pod naslovom Ja, Kuba, je kubansko-sovjetski crno-bijeli igrani film snimljen 1964. godine u režiji Mihaila Kalatozova.
Nastao je nedugo nakon Kubanske revolucije, odnosno u trenutku kada se komunistički režim Fidela Castra počeo okretati prema Sovjetima tražeći ne samo ekonomsku i vojnu pomoć, nego i potporu razvoju nove kubanske kinematografije. Tim zahtjevima je udovoljeno, te je na Kubu došao sovjetski režiser Mihail Kalatozov, koji je za potrebe snimanja dobio izdašne ljudske, materijalne i tehničke resurse, ali i izuzetnu kreativnu slobodu. Ona se odrazila kroz korištenje specijalnog filma, odnosno posebnih uređaja za brisanje kapi vode sa stakla (posuđenih od sovjetske ratne mornarice, inače korištenih na periskopima podmornica). Kalatozov je, pak, najviše truda uložio u izuzetno duge i spektakularne filmske vožnje, pri čemu je koristio niz inovativnih postupaka, koji su kasnije proglašeni svojevrsnom pretečom današnjeg Steadicama.
Ja, Kuba je po svojoj strukturi omnibus, odnosno sastoji se od četiri zasebne priče radnjom smještene neposredno pred i za vrijeme trajanja Revolucije, a koje spaja nevidljiva naratorica ("Kuba") kojoj glas posuđuje Raquel Rivelta. Prva priča kako strani kapitalisti eksploatiraju kubanske djevojke u Havani i tjeraju ih na prostituciju; druga priča prikazuje kako siromašnom napoličaru oduzmu zemljoposjednik oduzme plaću nakon što je svoju zemlju prodao američkom poduzeću United Fruit Company; treća priča prikazuje kako studenti u Havani organiziraju proteste protiv Batistine diktature; četvrta priča prikazuje seljaka koji se na kraju priključi Castrovim pobunjenicima u njihovom trijumfalnom maršu na Havanu.
Iako je Ja, Kuba imala snažan propagandni naboj, nakon premijere je dočekana prilično hladno i u Havani i u Moskvi. To se obično tumačilo nedovoljno prebrođenim kulturnim razlikama između sovjetskih i kubanskih članova ekipe; Kubanci su se žalili da su prikazani previše naivno i paternalistički, a Sovjeti su smatrali da je kubanska buržoazija prikazana sa previše simpatija. Iako nikada nije bio bunkeriran, Ja, Kuba velikim dijelom zbog toga nije bio nikada prikazan na Zapadu, te je ostao nepoznat sve do završetka Hladnog rata. Za njega se doznalo tek kada je Martin Scorsese 1995. godine slučajno pogledao jednu kopiju, te uložio veliki napor da se film restaurira.
Godine 2005. je Soy Cuba postala predmetom dokumentarnog filma Soy Cuba: O Mamute Siberiano, koga je režirao brazilski sineast Vicente Ferraz.
