Ivan Tomko Mrnavić (lat. Ioannes Tomcus Marnauitius, ita. Giovanni Tomco Marnavich; Šibenik, 1580 – Rim, 1637) je bio katolički biskup, teolog, pjesnik, književnik i povjesničar.
Rodio se je u Šibeniku, gdje je pohađao sjemenište. Bio je sin Marka Mrnavića, turskog carinika na šibeničkoj skeli, koga su mletačke vlasti 1602. godine prognale iz Šibenika zbog sumnje da radi za Turke. Iste godine jezuiti su Ivana odveli u Rim. Tu je na Ilirskom kolegiju završio studij teologije i filozofije 1603. godine. Vratio se je potom u Šibenik i iste je godine zaredio se za svećenika. Od 1606. je godine šibenskim kanonikom, a uskoro potom i tajnikom kaptola. Dok je bio u Ugarskoj, upoznao se je sa svojim njegovim sugrađaninom, čanadskim biskupom Faustom Vrančićem.
Vrančić ga je 1614. preporučio papi Pavlu V. u Rimu za prevoditelja crkvenih knjiga sa latinskog i sa italijanskog jezika na ilirski (slavenski) jezik. Poslije 1622. osnovana je u Rimu Kongregacija za propagandu vjere (Congregatio de propaganda fide) pa je surađivao je na objavljivanju glagoljskih crkvenih knjiga. Od 1627. je zagrebački kanonik, zbog čega je više puta išao u Zagreb.
Često je odredište bio Rim u kojem je predavao bogoslovlje. U Rimu je čestim stanovnikom do 1631. godine, jer je ondje tiskao ili pripremao za tiskanje svoja djela, koja je pisao na latinskom, talijanskom i "ilirskom" (slavenskom) jeziku te preveo mnoge ilirske knjige na latinski jezik. U Rimu je također bio članom tamošnjeg Zavoda sv. Jeronima.
Od 1631. godine je počasni građanin Rima.
U augustu 1632. godine, održan je značajni crkveni sabor u Trnavi, na kojem je predsjedavao kao papski legat Mrnavić. On je za zasluge stečene na književnom polju dobio od cara Ferdinanda II Habzburga titulu bosanskog biskupa. Time mu se pružila prilika da putuje u Beč, pa mu je Kongregacija postavila zadatak da se pobrine za „unapređenje pavlinskih manastira u Ugarskoj i Poljskoj”. Po povratku iz Beča zadržao se u Zagrebu, gdje ga je biskup Hasanović postavio za svog vikara.
Po dolasku u Zagreb, Mrnavić je 15. januara 1633. godine uputio Kongregaciji predlog da se uskočkom episkopu Simeonu Vretanji postavi za pomoćnika Longin, „vlaški episkop u Lipovi i Jenopolju”. Po njegovim rečima, Longin se prošlog augusta na saboru u Trnavi, obavezao da će njegovo sveštenstvo potčiniti rimskoj crkvi, a on je tu njegovu izjavu preveo na latinski i overio je svojim potpisom i pečatom. Pošto je car za pomoćnika već naimenovao Maksima Predojevića, Mrnavić je i dalje žalio za Longinom, koji bi potpuno zavisio od njega, čiji su svi vjernici vojnici od zanata i koji je, najzad, „visokoga roda”.
Kao povjesničar, mnoga njegova djela su se nosila na patriotskim idejama, što bismo danas obilježili pod proto-jugoslavizmom.
Njegovo djelo Vita Iustiniani ima mnogih netočnih podataka koji se osnivaju na postavci da je Justinijan bio Slaven, jer su Iliri bili Slaveni. Drugi falsifikat koji mu se pripisuje je tobožnji psalterij iz 1222. s kojim bi se dokazalo da je glagoljicu izmislio Sveti Jeronim. Također netočno je njegovo svjedočenje o papinskoj buli Silvestra II. iz 27. marta 1000. koja bi davala, po Mrnaviću, pravo kralju Ištvanu da samostalno imenuje biskupe i uspostavlja nove biskupije.
Mrnavić je smatrao da su Illyrii zapravo Slaveni. Pritom je tvrdio da je Skenderbeg bio slavenskog podrijetla, što je izazvalo reakciju od Frang Bardhija koji je zauzvrat njemu 1636. objavio u Veneciji svoju Skenderbegovu biografiju.
