Indijski hram je oblik hramske vjerske arhitekture koji se razvio na Indijskom podkontinentu. Iako ti hramovi pripadaju trima religijama (budizam, hinduizam i džainizam), njihov razvitak i mnoge odlike su zajedničke.

Pravi indijski hram datira iz razdoblja dinastije Gupta (370.-550.). Prije toga se vjerska djelatnost stoljećima odvijala u svetištima izdubljenim u živoj stijeni, posebno u zapadnim dijelovima srednje Indije. Najstariji sačuvani spomenici, špiljski hramovi i stupovi u Asoki, odaju perzijsko podrijetlo. Stupove, koji su perzijski po tehnici, stilu i osjećaju, vjerojatno su u stvari i podigli Perzijanci. Špiljski hramovi bili su imitacija ahemenidskih grobnica koje su se gradile u Perziji u 6. i 5. stoljeću prije Krista. Među najglasovitije primjere špiljskih hramova ubrajaju se budističke špilje u Ajanti koje su u potpunosti bile uklesane u živu stijenu.

Obožavanje kipova, koje nije bilo dio originalnog brahmanskog bogoštovlja, je vjerojatno preuzeto od Grka koji su bili u sjeverozapadnoj Indiji oko tri stotine godina nakon Aleksandra Velikog. Najstarije ruševine hinduskog hrama nalaze se u Afganistanu i vjerojatno potječu iz 2. stoljeća. On ima ne samo tlocrt peristila, nego čak i natpise od grčkih slova.

Budistički hram, poput Mahabodhi hrama u Bodh Gayi (5.-6. stoljeće), je ustanovio klasični oblik indijskog hrama s tornjem u obliku visoke piramide i visokom kamenom ogradom odmah uz hram, oboje potpuno prekriveni prizorima u visokom reljefu.

U razdoblju dinastije Gupta oblik se mnogih hramova priklonio standardiziranom tlocrtu koji će ostati obrascem za kasnije hramove. Srce zgrade je činila kockasta cella (svetište) u kojoj se postavljao božanski kip. Lagano uzdignut na niskom uzvišenju, kip je bio smješten u četvrtastoj prostoriji pred kojom se nalazila neka vrsta predvorja. Svetište je okruživao prolaz namijenjen za obrednu ophodnju oko svetoga kipa. Arhitravi i dovratnici na ulaznom portalu često su se bogato ukrašavali biljnim motivima te muškim i ženskim likovima hramskih zaštitnika, a zidove su krasili i kipovi raznih hinduističkih božanstava.

Najstariji hinduistički hramovi na jugoistoku Indije, oni građeni za vrijeme Pallava vladara, su zapravo prijelaz iz špiljskog hrama u strukturnu građevinu sa snažnim odlikama budističkih samostana i chaitya (dvorana u kojoj je stupa) s nekoliko ćelija okupljenih oko dvorišta. Tako hramovi u Mahabalipuramu i Hram sunca u Konarku imaju dvorane-paviljone (mandapa) i svetišta (rathas) oblikovane kao ceremonijalne kočije.

Khajuraho hramovi su izvrsni primjer srednjovjekovne indijske arhitekture, ali svojim prikazima i svjedočanstvo života ljudi u vrijeme Chandela vladara (oko 950.-1150.). Hramovi su izgrađeni od pješčenjaka, bez veziva, a kamenje se povezivalo na utor i zator s velikom preciznošću. Njihovi stupovi i arhitravi su izgrađeni od megalita, do 20 tona teških. Svaki se sastoji od tri glavna elementa: ulaza (ardhamandapa), svečane dvorane (mandapa) i svetišta (garbha griha).

Širenje indijske arhitekture bilo je rezultat kolonijalizma, koji je prenio i aklimatizirao indijsku kulturu zasnovanu na hinduizmu i budizmu, u cijelu regiju jugoistočne Azije, koja obuhvaća Burmu, Tajland, i Indokinu na kopnu, te Šri Lanku, Sumatru, Javu, Bali i druge otoke u Indijskom arhipelagu. Dva najveća spomenika indijske kulture izvan Indije su Borobodur na Javi i Angkor Wat u Kambodži.

• Indijska umjetnost
• Angkor

• Velike arhitekture svijeta, urednik John Julius Norwich, Marjan tisak, Split, 2005. ISBN 953-214-266-5
• Opća povijest umjetnosti, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003. ISBN 953-196-631-1
• Marilyn Stokstad, Art History (Wolume Two), Pearson Prentice Hill, New Jersey, 2005. ISBN 0-13-145529 Uneseni ISBN nije važeći.

Indijski hram na Wikimedijinoj ostavi

• Popis hinduističkih hramova (engl.)
• Indijski hramovi Arhivirano 2005-12-12 na Wayback Machine-u
• Hramovi u Indiji - sinteza kultura Arhivirano 2009-01-24 na Wayback Machine-u
• Javanski hinduistički hramovi Arhivirano 2004-06-24 na Wayback Machine-u