Moje ime je Nitko je doživio pohvale kritičara te je u Italiji bio ogoroman uspjeh: zaradio je 3,385 milijardi lira u talijanskim kinima[1] čime je postao treći najkomercijalniji talijanski vestern uopće. Jedina preostala dva vesterna koja su bila uspješnija bila su I dalje se zovem Trinity i Za dolar više, koji je također režirao Leone.[1]
Radnja
Divlji Zapad. Ostarjeli Jack Beauregard je umoran od svoje reputacije nepobjedivog revolveraša zbog koje stalno privlači mlade revolveraše koji ga izazivaju na dvoboj, te želi otići u mirovinu u Europu. Zadnji takav pokušaj odigra se kada mu neki ljudi žele postaviti zamku u brijačnici. Jednom slučajno naiđe na obožavatelja, kauboja zvanog 'Nitko' koji ga idealizira od djetinjstva. Nitko mu želi pomoći da čak i poveća slavu tako što će pobijediti bandu Divlja horda, skupinu od 150 bandita koji ga progone zbog nekog lažnog zlatnog rudnika o kojem je znao Jackov pokojni brat. Nitko stalno gnjavi Jacka da se uključi u veliko finale.
Naposljetku, Jack stane kraj željezničke pruge usred pustinje te misli da će umrijeti jer nema šanse protiv toliko velikog broja bandita koji jure prema njemu. Međutim, Nitko je u sedla Divlje horde stavio dinamit, zbog čega svega nekoliko Jackovih hitaca uspijeva prouzročiti eksploziju koja eliminira tu skupinu bandita. Kako bi pobjegli, njih dvojica se ukrca na vlak koji je Nitko ukrao. Nitko organizira i javni obračun sa Jackom u New Orleansu, te ga "ubija" pred svjedocima. Na tom mjestu je postavljen znak na kojem piše da se odigrao dvoboj, a na kojem piše "Nitko je bio brži revolveraš". Međutim, dvoboj je bio fingiran i Jack uopće nije poginuo, već je to iskoristio kako bi potiho napustio Ameriku i otišao u mirovinu u Europu, dok je Divlja horda zatim, pošto smatra da je ovaj poginuo, okrenula pozornost na Nikoga. Ovaj je pak ponosan što je sad postao "netko" i nova legenda među revolverašima.
Tonino Valerii je bio pomoćni režiser Sergija Leona u Za dolar više (1965) i samostalni redatelj od 1966. Smatrao je da će voditi ovaj film, dok će Leone biti tek producent koji će mu uskočiti upomoć tu i tamo. Christopher Frayling u Leoneovoj biografiji Something to Do with Death (2000) navodi:
"Claudio Mancini je unaprijed upozorio Tonina Valerija da će, ako `Leone snimi i jedan jedini kadar u filmu, svi govoriti da ga je on cijelog režirao'. Upravo to se i dogodilo." [2]
Dok je Valerii snimao scena sa Fondom u španjolskoj polupustinji, kako bi ga oslobodio za jedan drugi glumački nastup, Leone je ponudio snimiti par scena sa Terencom Hillom pošto je taj glumac očajno htio da ga režira Leone. Sudionici se ne slažu oko toga tko je što režirao u filmu, ali Frayling smatra da je Leone režirao dvoboj, ona preuzeo drugu ekipu u "bitci" (Almerija), uz to što je režirao uvodnu sekvencu i 'karnevalski' dio filma." Pojavio se spor oko zasluga zbog čega se Leone posvađao i više nikad nije radio sa Valeriijem. Zanimljivo, Steven Spielberg, još jedan producent koji je povremeno zasjenio i samog redatelja nekog filma (Tobe Hooper u Poltergeistu, 1982), je izjavio da je Moje ime je Nitko njegov najdraži film Sergija Leona.[2]
Kritike
Do 1973., parodije špageti vesterna su nadmašile prave. Ovaj komični podžanr je pokrenut 1970. filmom Zovu me Trinity, u kojem je glumio Terence Hill i njegov česti partner Bud Spencer... Iako se doima poput koraka unatrag od velikog raskoša Leoneovih špageti vesterna, to je dijelom i bit, a dijelom i šarm ovog filma. Iako se film ne doima poput Howarda Hawksa koji stoji na ramenima Christiana Nybya u obliku trbuhozborstva, Leonin osjećaj ostaje pristuan u priči. Ovo je u biti dobro izvedena zezancija, ali ju prožima dojam da je Leonina generacija izrabila vestern do kraja, i da je vrijeme da se nastavi s nečim drugim. Beauregardov završni monolog u biti to i govori. Moje ime je Nitko je bio i Fondin zadnji vestern, te se doima poput još jednog metadodira u filmu krcatom istima.
Iako je možda odveć shematičan za ukus američke publike, Moje ime je Nitko je prepun predivno koreografiranih akcijskih sekvenci koje su skroz bez krvi (razlika od ranijih filmova Leona) te se stoga doimaju gotovo poput slapsticka. Stil pretjerivanja je očit čak i u iznimnoj jasnoći slika i zvuka, tako da kada čujemo zvuk britve na bradi od tjedan dana, imamo dojam kao da dobijamo uvid u sudbinu svake dlake. Gospodin Hill je iznenađujuće učinkovit i povremeno vrlo duhovit u ulozi koja je nemoguć spoj Pucka, menadžera u Našem gradu, Shanea i Ryana O'Neala.
