Harriet Andersson (Stockholm, 14. februar 1932 - ) je švedska filmska glumica, najpoznatija po nizu zapaženih uloga, prije svega u filmovima Ingmara Bergmana.
Iako se često navodi kako je karijeru započela nakon što ju je Bergman slučajno zapazio kao operatoricu lifta, u stvarnosti se glumom počela baviti u dobi od 15 godina te prije susreta sa Bergmanom nastupala u nizu teatarskih predstava. Bergman ju je, međutim, 1952. godine lansirao kao zvijezdu, i to nakon što je sa njom otpočeo ljubavnu vezu te je angažirao kao naslovnu protagonisticu filma Ljeto sa Monikom u kojem je, između ostalog, nakratko nastupila gola u sceni koja je bila izuzetna rijetkost za tadašnju evropsku kinematografiju. Bergman je poslije objašnjavao da ga je Andersson privukla zbog svoje "divlje" prirode i "autentičnosti", čemu je značajno doprinijela njena nesklonost da koristi šminku. Iako su Bergman i Andersson ubrzo nakon Monike završili vezu, nastavili su dugu i plodnu profesionalnu suradnju, pri čemu se Andersson specijalizirala za likove žena iz radničke klase. Jedan od njenih najupečatljivijih nastupa bio je lik šizofreničarke u filmu Kroz tamno ogledalo iz 1961. godine koji je svojom žestinom prilično šokirao tamošnju publiku.
Andersson je od 1959. do 1963. bila u braku sa Bertilom Wejfeldtom, prijateljem iz djetinjstva, kome je 1960. godine rodila kćer Petru. Kasnije je neko vrijeme živjela sa finskim režiserom Jörnom Donnerom.
Vanjske veze
