Guillaume Adam (fl. 1314 – 1341) je bio katolički misionar, nadbiskup i književnik. U nekim tekstovima se spominje kao Guillelmus Adae. Smatra se kao jedan od najznačajnijih tvoraca istočne politike pape Ivana XXII.^[1].

Rođen u katalonskom kraju ili na jugu Francuske ^[2], studije je pohađao 1302. u Condomu^[2], Guillaume Adam je bio jedan od šest dominikanaca koje je papa Ivan XXII. poslao u Perziju, tadašnji Ilkanat. Vjerojatno je bio tamo i prije, za vrijeme pontifikata Klementa V., dakle prije 1314., neki tvrde u 1312^[2]. U Perziji služio je do 1317. i prema vlastitom izvještaju, kao dio svog misionarskog rada stigao je do Indije i Adenskog zaljeva pa sve do Etiopije. Pri povratku u Francusku, napisao je 1317. za kardinala Raymond-Guilhem de Fargues^[2] raspravu na latinskom De Modo Saracenos extirpandi, doslovce »Kako iskorijeniti Saracene«, djelo po kojem je poznat i u kojem se brine kako ponovo osvojiti Svetu Zemlju nakon pada Acre (1291). Zagovarao je novi križarski rat i u tom je kontekstu također pohvalio djelovanje Republike Genove na istočnom Sredozemlju. Pritome se zalaže da se prvo obnovi vlast rimske crkve nad Bizantom, a zatim da se napadnu Turci u Anatoliji prije nego što bi se izveo napad na države Mameluka u Egiptu i Siriji. Predlaže da se podrži perzijski Ilkanat protiv mongolske Zlatne Horde^[2]. Na nekoliko mjesta u tekstu opisuje oblike ropstva na istočnom Mediteranu i tvrdi da je u njegovo vrijeme u Perziji bilo više od 200.000 grčkih robova. Stoga upućuje oštre napade na neke kršćanske trgovce, koji su na primjer opskrbljivali egipatske Mamluke robovima iz crnomorskog područja.

Adam je premješten u Smirnu 1318. godine i tu je služio kao biskup. Nedvojbeno je utjecao na papu kada je stvorena Soltanijska biskupija (april 1318)^[2]. 1322. unaprijeđen je u nadbiskupa Soltanije u Perziji.

Papa Ivan XXII. ga je 24. oktobra 1324. izabrao za nadbiskupa Antivarija u dukljanskoj crkvi. Directorum ad Passagium Faciendum per Philippum regem Franciae in terram sanctam anno 1332 je naslov dokumenta na latinskom koji nosi datum 1332. godine i čiji je autor možda Guillaume Adam^[1]. Knjiga čuva obilne informacije o tadašnjem stanju na Balkanu (Zetskom primorju, Srbiji i Albaniji^[3]) i Bliskom istoku a uzto bitna je zato što na primjer svjedoči o postojanju pisanog albanskog jezika u to vrijeme. Neki istraživači pretpostavljaju da je traktat napisao Raimundus Stephani, a drugi su opovrgli pretpostavku da bi autor teksta mogao biti Burchardus de Monte Sion^[1]. U Baru realna služba biskupa Adama je bila kratkotrajna^[2], vrlo rado je posjećivao raskošnu papinsku kuriju u Avignonu. Jedne prilike njegov odlazak u Provansu, gdje je ponio stare listine sa povlasticama za barsku crkvu, je izazvao nezadovoljstvo kanonika Giovanni Zaulinija koji je protiv njega napisao tužbu papi Benediktu XII. Papa je Adamu naredio da se vrati u Bar. Nakon neslaganja s Papom, Adam je 1341. odstupio s mjesta nadbiskupa a vjerojatno je umro u decembru iste godine.

• De modo Sarracenis extirpandi^[1] (1317/1319)
• Directorium ad passagium faciendum^[1] (1332)
• Arbor caritatis
• Sermones

• Charles Kohler, “Documents relatifs à Guillaume Adam, archevêque de Sultanieh,” in Mélanges pour servir à l’histoire de l’Orient latin, 1906, II, pp. 476-515.
• Charles Kohler, “Quel est l’auteur du Directorium ad passagium faciendum?” in Revue de l’Orient latin 12, 1911, pp. 104-111.