Karakterističan vrh oblika piramide se zapravo sastoji od dva vrha, Grossglockner i Kleinglockner (3770 metara), koji su razdvojeni formacijom poput sedla koja je poznata kao Glocknerscharte.
Etimologija
Ime Glocknerer prvi je put zabilježeno na karti iz 1561. godine koju je izradio bečki kartograf Wolfgang Lazius. Oznaka Glogger spominje se u opisu tirolskog okruga Kals iz 1583. godine, a odnosi se na čitav greben južno od alpskog glavnog lanca. U 1760-ima Atlas Tyrolensis navodi Glockner Berg, prefiks Gross- ("velik") ne spominje se prije prve ekspedicije 1799. godine. Prema znanstveniku Belsazaru Hacquetu (1735–1815), Glockner je vjerojatno izveden iz njemačkog: Glocke („zvono“), prema karakterističnom obliku planine. To je također možda germanizirana inačica alpsko-slavenske riječi "klek" ("planina"), kako se održava u slovenskom imenu Veliki Klek.
Geografija
Lokacija
Grossglockner i okolno područje
Grossglockner leži na granici između austrijskih država Koruške i Tirola (Istočni Tirol). Vrh je dio grebena Glocknerkamm u skupini Glockner koji se odvaja od glavnog lanca Alpa na Mt. Eiskögele, usmjeren u jugoistočnom smjeru i tvoreći granicu između istočnotirolske općine Kals am Großglockner, oko 8 km na jugozapadu na 1324 m, i koruške Heiligenblut, oko 12 km na sjeveroistoku na 1.291 m. Ova je ujedno i granica granica ujedno i sliv između doline Kals i njezinih bočnih dolina Teischnitz i Ködnitz na tirolskoj strani i doline rijeke Möll s ledenjakom Pasterze na koruškoj strani.[2][3]
Glockner je najviša planina u Alpama istočno od lanca Ortler, udaljenog oko 175 km, a nakon Mont Blanca ima drugu najveću topografsku izolaciju od svih planina u Alpama. Čak je i njegova topografska istaknutost, na 2.424 m, druga po visini nakon Mont Blanca u cijelim Alpama. To ga čini jednim od najneovisnijih vrhova u Alpama.[5] Pogled s vrha Grossglockner pruža jedan od najudaljenijih obzora u istočnim Alpama. Vidokrug se prostire na 220 km ili, uzimajući u obzir atmosferski lom svjetlosti, gotovo 240 km. Njegov pogled na više od 150 000 km2 zemljine površine seže sve do Gornje švapske visoravni na sjeverozapadu, do Regensburga i vrhova Bohemijske šume na sjeveru, do Mt. Ortler na zapadu, do doline rijeke Pad na jugu i do planine Triglav i lanca Totes Gebirge na istoku.[6][7]
Vrh stijena Grossglockner, koja je jako zaleđena, često se uspoređuje s planinama zapadnih Alpa. Zajedno s Kleinglocknerom na jugoistoku čini osebujni dvostruki vrh. U literaturi postoje različita gledišta o tome je li Kleinglockner podvrh ili zasebni glavni vrh. Zbog svoje male topografske istaknutosti i izoliranosti, kao i zbog uskih veza u povijesti penjanja, u povijesnim je publikacijama ubrajan u dio Grossglocknera; međutim, s obzirom na odvojene staze za penjanje, on se u planinarskoj literaturi računa kao neovisan vrh.
Obere Glocknerscharte između dva vrha, na 3.766 m, najviši je prolaz između planina u Austriji, s kojeg se koridor do 55° u nagibu i 600 m nadmorske visine spušta do ledenjaka Glocknerkees, tzv. Pallavicinirinne po austrijskom planinaru Alfredu von Pallaviciniju (1848–1886). Ide prema sjeveroistoku i graniči se sa sjeveroistočnim i sjevernim licem Grossglocknera. Potonja lica omeđena su Sjeverozapadnim grebenom, dijelom glavnog grebena Glocknera, koji prolazi preko Grögerschneida, 3.660 m, i grebenima uzvišenja Glocknerhorn (3.680 m), i Teufelshorn (3.677 m), do Untere Glocknerscharte (3.598 m), koji se povezuje s 3.721 m visokim Glocknerwandom.
Istaknuti greben, Stüdlgrat, nazvan po praškom alpinistu Johannu Stüdlu (1839. - 1925.), proteže se od Grossglocknera na jugozapadu. Zajedno sa svojim produžetkom, Luisengrat, odvaja zapadno lice i ledenjak Teischnitzkees u njegovom podnožju od Južne strane i ledenjaka Ködnitzkees. Koridor poznat kao Pillwaxrinne prolazi Južnom stranom ispod Obere Glocknerscharte; veći dio Južne stene leži istočno od ovog žlijeba ispod Kleinglocknera. Istočna strana Kleinglocknera, Glocknerleitl, zaleđena je do ispod vrha, a nastavljaju je Kleinglocknerkees i Hofmannskees prije nego što dosegnu Pasterze.
↑„Der Tiroler Grenzberg Großglockner in alten Karten und Geschichtsquellen : Zum 175-jährigen Jubiläum der Erstbesteigung des Großglockners am 28. Juli 1800” (German), Lebendige Geschichte (12): 25, 1978
.png)
