Giuseppe Valadier (Rim, 1762.. - Rim, 1839), bio je talijanski arhitekt koji je djelovao u Rimu od pontifikata Pia VI. do Burbonske restauracije. Kao metodični sljedbenik Palladijeva djela i tadašnjih francuskih iskustava bio je jedan od najvećih rimskih neoklasicističkih arhitekata.[1]
Najznačajnija djela su mu fasada rimske crkve San Pantaleo (1806) i rekonstrukcija Piazze del Popolo i Parka Pincio 1824.[1]
Biografija
Njegovi preci bili su Francuzi koji su se 1714. doselili u Rim, otac Luigi bio je zlatar, pa je i Giuseppe izučio taj zanat i nastavio raditi u radionici svoga oca sve do 1827. Paralelno je studirao arhitekturu i radio na toj karijeri, tako da je 1781. imenovan je arhitektom Svete palače (Vatikana), zatim je 1786. proglašen komornikom; a od 1810. bio je jedan od direktora za javne radove arhitekturu. Karijeru je završio kao nastavnik na Accademia di San Luca (1821.-37.).[1]
Njegov prvi važniji rad bila je rekonstrukcija Urbinske katedrale izveden 1789. U Rimu je izradio zanimljiv projekt za Palazzo Braschi (1788-90), između 1800-17 radio je na vili princa Poniatowskog, a nakon tog 1805. na obnovi Mosta Milvio.[1]
Zatim je podigao fasade za rimske crkve San Pantaleo (1806) i San Rocco (1834). Sve vrline njegova karaktera i talenta vide se na Piazza del Popolo i Parka Pincio na kojem je radio od 1816. od 1824.[1]
U Ceseni je između 1814.-25. sagradio crkvu Santa Cristina.[1]
Između 1824.-31. radio je zajedno sa Bertelom Thorvaldsenom na njegovoj grobnici za papu Pia VII. u Bazilici sv. Petra.[1]
U posljednjim godinama svog života posvetio se uglavnom obnovi antičkih spomenika (Titov slavoluk, 1819-1821, Portunov hram 1829-35).[1]
Svoja predavanja na Akademiji sv. Luke sistematizirao je i objavio između 1828-39.[1]
Reference
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 „Valadier, Giuseppe” (talijanski). Treccani. Pristupljeno 1. 03. 2018.
Vanjske veze
