George II.
|
|
Portret Georga II od Thomasa Hudsona
|
Kralj Velike Britanije
|
Vladavina
|
11. jun 1727. - 11. jun 1760.
|
Prethodnik
|
George I
|
Nasljednik
|
George III
|
Knez izbornik Elektorata Hannover
|
Vladavina
|
1727. - 1760.
|
Prethodnik
|
George I
|
Nasljednik
|
George III
|
|
Supruga
|
Carolina od Ansbacha
|
Djeca
|
Frederick, princ od Walesa, Anne, Amelia, Carolina, George William, William, vojvoda od Cumberlanda, Mary, Louisa, kraljica Danske i Norveške
|
Puno ime
|
|
Georg August
|
Dinastija
|
Hanover
|
Otac
|
George II
|
Majka
|
Sophia Dorothea od Cellea
|
Rođenje
|
10. oktobar 1660. (30. oktobar po Starom kalendaru)[1] Hannover, Sveto Rimsko Carstvo
|
Smrt
|
25. oktobar 1760. London
|
George II. rođen kao Georg August (Hannover, Elektorat Hannover, 10. oktobar 1683. - London, 25. oktobar 1760.), bio je kralj Velike Britanije i izborni knez Elektorata Hannover od 1727. do svoje smrti 1760.[1]
Uz to bio je markiz i vojvoda od Cambridgea.[1] On je bio drugi britanski monarh iz njemačke dinastije
Hanover.
Iako je imao dobro i zdravo političko rasuđivanje, nedostatak samopouzdanja doveo ga je do tog da je ovisio o svojim ministrima, ponajviše o Robertu Walpoleu.[1]
Biografija
George August je bio jedini sin njemačkog princa Georga Ludwiga, kneza izbornika od Hannovera
i kasnijeg kralja Georga I (1714. - 1727.) i Sophije Dorothe od Cellea.
Odrastao je u Hannoveru u kom se 1705. i oženio, lijepom i inteligentnom Caroline od Ansbacha. [1]
Nakon stupanja njegovog oca na engleski tron dobio je titulu Princa od Walesa i londonsku rezidenciju Leicester. Sve do 1717. Georg I i njegov sin bili su u teškim svađama i mrzili jedan drugog.[1]
Tako je prinčeva londonska rezidencija postala okupljalište vigovskih disideneta na čelu sa Walpolom i vikontom
Charlesom Townshendom. Mlako pomirenje između sina i oca 1720 dovelo do uključivanja Walpola u vladu Georga I, zbog tog se mladi princ toliko naljutio na njega da ga nije htio uključiti u svoju administraciju, na kraju je pristao na intervenciju svoje žene Caroline.[1]
George II se za prve dvije dekade svoje vladavine, podjednako bavio međunarodnom i unutrašnjom politikom. Podržavao je Walpola u kresanju troškova i nastojanju da održava mir na vanjskom planu, usto je dopustio vigovskim
ministrima da iskoriste njegovo pokroviteljstvo, kako bi došli do većine u parlamentu.[1]
Na taj način je Walpole osigurao priznanje Georgeve legitimnosti kod mnogih utjecajnih Torijevaca koji su bili simpatizeri Jakobita i protjeranih pretendenata na tron iz Dinastije Stuart. Pa tako nitko od tadašnjih utjecajnih političara nije dovodio u pitanje Georgevu poziciju za vrijeme neuspjele jakobitske bune 1745. Ali je otpor prema politici Georga i Walpola ipak rastao, pa se ponovila situacija u kojoj se našao i njegov otac, da mu je vlastiti sin Frederick Ludwig (Louis) postao lider opozicije protiv njegove administracije.[1] Njihova snaga je narasla, tako da su 1742. bili dovoljno jaki da prisile Walpola da podnese ostavku.
George II je brzo pronašao zamjenu u Johnu Carteretu (kasnijem grofu od Granvilla), koji je bio previše ohol, i zbog tog nepopularan u političkim krugovima. Njih dvoje upleli su Britaniju u Rat za austrijsko naslijeđe (1740. - 1748.), i na taj način dali svojim protivnicima priliku da ih optuže da su podredili britanske interese, potrebama Georgeva njemačkog posjeda.[1] Zbog tog je George u novembru 1744 popustio pred pritiscima parlamenta i prihvatio Carteretovu ostavku.
Petnaest mjeseci kasnije svi kraljevi ministri, podnijeli su kolektivnu ostavku i tako prisilili Georga da postavi za premijera Williama Pitta
(kasnijeg grofa od Chathama), koji je dotad bio glavni Carteretov protivnik.[1]
Tokom posljednje dekade života,George je izgubio je interes za politiku, tako da je Sedmogodišnji rat (1756. -1763.) bio samo pasivni promatrač.
George je umro iznenada, a naslijedio ga je unuk (sin Fredericka Ludwiga) koji je poslao George III.
Tokom cijelog svog života George je pokazivao strast za bilo što u vezi s vojskom. Tako je za rata s Francuzima, pokazao je zavidnu količinu hrabrosti u Bitci kod Dettingena 1743., to je inače bio posljednji put kad se jedan britanski kralj pojavio na bojnom polju.[1] Tamo je vrlo marljivo svaki dan, organizirao obuku narednika.
Njegov drugi veliki interes bila je muzika, osobito je volio operu i bio mecena njemačkog kompozitora Georga Friedricha Handela.[1]
Izvori
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 „George II” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 15. 10. 2014.
Vanjske veze
|
---|
Vladari Engleske do 1603. | Vladari Škotske do 1603. | | | |
|
|
|
|
- Nepotvrđeni i osporavani vladari navedeni su u italiku.
|