Eksproprijacija (od srednjovjekovnog latinskog expropriare = izvlastiti) je pravni institut kojim se na bazi upravnog akta ili zakona, u javnom interesu oduzimaju ili ograničavaju imovinska prava, uz davanje odgovarajuće naknade.[1]
Ukratko rečeno to je administrativna procedura kojom organ vlasti oduzima imovinu od vlasnika (najčešće privatnog) uz odgovarajuću naknadu, radi nekog javnog interesa.[2]
Gotovo sve države imaju ustavne ili zakonske norme kojima se zahtijeva isplata naknade za oduzetu imovinu.[3]
Za razliku od tog u slučaju konfiskacije ne isplaćuje se nikakva naknada.[3]
U većini zemalja predmet eksproprijacije mogu biti samo nekretnine i to radi gradnje objekata od javnog interesa (puteva, luka, pruga,
bolnica).
U državama sa nepisanim ustavima, kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo, u kom je parlament nosioc vlasti, on bi teoretski mogao eksproprirati imovino bez naknade, ali se u praksi naknada isplaćuje.[3]
Procedura eksproprijacije odvija u nekoliko faza, prvo se utvrđuje postojanje državnog interesa, zatim se provodi administrativni dio, a na kraju se određuje i isplaćuje naknada za izvlaštenu nekretninu.[1]
Historija
Feudalizam nije poznavao eksproprijaciju, jer je monarh kao suveren imao pravo da nekom dodjeli ali i oduzme feud.
Ta ideja rodila se među pravnicima poklonicima prirodnog prava kao što je Hugo Grotius, pa je Engleski parlament
početkom 17. vijeka usvojio praksu da odobri eksproprijaciju ili da propiše iznos koji treba platiti ili da osigura sud da to utvrdi.[3]
U presedanu iz 2005. - Kelo protiv grada New Londona, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država usvojio je ekspanzivnu interpretaciju eksproprijacije.
On je potvrdio da vlada može eksproprirati privatno vlasništvo ne samo radi javnog interesa već i za privatni ukoliko on rezultira javnom dobrobiti, naročito ukoliko on doprinosi ekonomskom razvoju.[3]
Povezano
Izvori
Vanjske veze
