Drugi švedski križarski rat bio je švedski vojni pohod na područje današnje Finske od strane Birger jarla u 13. vijeku. Kao posljedica tog križarskog rata, Finska je postala dio Švedske, u čijem je sastavu ostala idućih 550 godina.
Godina križarskog rata
Prema Erikovom ljetopisu iz ca. 1320-1340, križarski rat desio se između uzdizanja Birger jarla na poziciju jarla 1248. i smrti kralja Erik XI od Švedske 1250. godine.[1] Takozvani "Detmarov ljetopis" iz Lübecka oko 1340. godine potvrđuje pohod sa kratkom bilješkom da je Birger jarl potčinio Finsku pod švedsku vladavinu.[2] Prema ostalim izvorima, Birger jarl je bio odsutan u Švedskoj u zimu 1249-50. Osvajanje Finske kasnije je datirano na 1150-e prema službenim švedskim legendama, koje daju zaslugu za to nacionalnom svecu, kralju Eriku. Tačno vrijeme napada donekle je osporeno. Bilo je pokušaja da se napad datira na 1239. ili 1256. godinu. Ni jedan od tih datuma nije naširoko prihvaćen.[3]
Pozadina
Birger jarl, pokretač švedskog osvajanja Finske 1249. (prikaz iz 19. vijeka)
Iznenadna odlučnost Švedske da preuzme Finsku nije objašnjena, ali iz nekog razloga Finska je bila na visokom mjestu u agenti Birger jarla. Finska je postala integrisan dio Švedske s obzirom na to da je postojalo mnogo razmjene između te dvije regije, naročito preko Ålandskog arhipelaga. U to je vrijeme bilo lakše putovati morem nego kopnom. Čini se da se Birger jarl zaputio u Finsku nakon gušenja ustanka Folkung 1247-1248 i završio Sporazum u Lödöseu sa Norveškom ranije u ljeto 1249. godine.
Prethodni pokušaji Šveđana da stvore uporište u Estoniji 1220. možda su natjerali Švedsku da se zadovolji onim što je još uvijek bilo dostupno. Erikov ljetopis također ističe prijetnju od Rusa, spominjući da je "ruski kralj" sada izgubio osvojenu zemlju.
Mete križarskog rata
Svi detalji od tom križarskom ratu potiču iz Erikovog ljetopisa, koji je većinski propagandne prirode, napisan za vrijeme internih nemira i rata sa Novgorodom. Ljetopis je izazvao dugu kontroverzu o tačnoj meti tog pohoda, budući da predstavlja Tavastijce (taffwesta) kao švedske protivnike. Na osnovu toga se obično pretpostavlja da je meta tog križarskog rata također bila Tavastija, iako se to ne navodi u ljetopisu izravno. Poznato je da su se Tavastijci bunili protiv crkve tokom 1230-ih, što je navelo papu da zatraži križarski rat protiv njih u pismu iz 1237. godine.[4]
Prema ljetopisu, grupa je pripremljena u Švedskoj, a potom prevedena preko mora do zemlje na obali, gdje ju je čekao neprijatelj. Budući da je Tavastija bila ostrvo, to protivrječje je kasnije objašnjeno tako da je tavastijska luka, koja se nalazila negdje na obali, bila glavna meta napada.
Ljetopis također spominje zamak po imenu "taffwesta borg", koji je sagrađen nakon rata. Bilo je mnogo pokušaja identifikacije zamka, bilo kao zamka Häme ili zamka Hakoinen u centralnoj Tavastiji, ali ni jedan od njih nije neosporivo datiran na tako rani period. Čini se da su prvi švedski garnizoni u Finskoj bili u utvrđenju na brdu kasnije zvanom "stari zamak u Lietu", nedaleko od Turkua i Koroinena, utvrđenoj crkvenoj rezidencijiji ranih biskupa, zajedno sa Hærvejenom u centralnoj Tavastiji.
Reakcija crkve i reorganizacija
Vjerojatno u vezi sa sprječavanjem sudjelovanja drugih grupa u tom konfliktu, papa Inocent IV. je stavio Finsku pod svoju posebnu zaštitu u augustu 1249. godine, ali ne spominjući Švedsku ni na koji način.[5]Finski biskupThomas, vjerojatno dominikanski monah, već je dao ostavku 1245. i umro tri godine kasnije u dominikanskom manastiru u Gotlandu. Budući da je njegova pozicija ostala prazna, episkopija je vjerojatno bila pod direktnom upravom papinskog izaslanikaWilliama od Modena, čije su posljednje zapovijedi date finskim sveštenicima u junu 1248. godine.[6]
Švedski biskup Bero na kraju je izabran za novog biskupa 1248/9. godine, po svoj prilici ubrzo nakon Williamove posjete u Švedsku za važan crkveni sastanak u Skänningeu, koji je završio 1. marta 1248. godine. Takozvana "Palmsköldova knjižica" iz 1448. navodi da je Bero davao poreze Finaca švedskom kralju.[7] Bero je došao direktno sa švedskog dvora, kao i njegova dva nasljednika. Čini se da su švedski biskupi također držali svu sekularnu mož u Finskoj do 1280-ih, kada je stvorena pozicija vojvode Finske.
Situacija je 1249. također izgledala dovoljno jasnom za osnivanje prvog dominikanskog manastira u Finskoj.[8] U Finskoj prethodno nije bilo manastira. On se nalazio pored biskupovog utvrđenja u Koroinenu do kraja vijeka.
Posljedice
Kao nepredviđenu nuspojavu, čini se da je pohod koštao Birgera švedske krune. Budući da je kralj Erik umro 1250. godine, a Birger još uvijek bio odsutan iz Švedske, buntovni švedski lordovi su odabrali Birgerovog maloljetnog sina Valdemara za novog kralja umjesto samog moćnog jarla.
Od 1249. pa nadalje, izvori generalno posmatraju Finsku kao dio Švedske. Episkopija u Finskoj prvi je put navedena među švedskim episkopijama 1253. godine.[9] U ruskim ljetopisima, prvi pouzdani spomen Finaca kao dijela švedskih snaga je iz 1256. godine.[10] Međutim, vrlo se malo zna o situaciji u Finskoj u narednim decenijama. Razlog za to je djelimično činjenica da se Finskom tada vladalo iz Turkua, pa je većina dokumenata tamo i ostala. Nakon što su novgorodske snage spalile taj grad 1318. tokom švedsko-novgorodskih ratova, ostalo je vrlo malo zapisa o tome šta se dešavalo u prethodnom vijeku.
