PROFILPELAJAR.COM

Brljci
	Cinclus mexicanus
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Animalia;
Koljeno:	Chordata;
Razred:	Aves;
Red:	Passeriformes;
Podred:	Passeri;
Porodica:	Cinclidae; Sundevall, 1836.
Rod:	Cinclus; Borkhausen, 1797.

Brljci ili vodenkosovi (vodeni kosovi,^[1] marangone,^[2] ronci)^[2] su pripadnici roda Cinclus, jedinog u porodici ptica Cinclidae. Jedinstveni su među pticama po tome što mogu roniti i plivati pod vodom.

Opis

Brljci su malene, zdepaste, kratkorepe, kratkokrile ptice sa snažnim nogama. Obično su tamnosmeđe boje (ponekada gotovo crne), ili smeđe-bijeli; jedino Cinclus schulzi ima smeđe perje sa malo riđe boje na grlu. Dugački su između 14 i 22 cm, a teški između 40 i 90 grama, a mužjaci su veći od ženki. Njihova kratka krila stvaraju prepoznatljivi zujeći zvuk dok lete.^[3]^[4]^[5]

Rasprostranjenost i stanište

Brljci nastanjuju slatkovodna staništa u višim predjelima Europe, Azije i obije Amerike. U Africi žive samo u planinama Atlasa u Maroku. Nastanjuju obale brzih planinskih rijeka sa hladnom i bistrom vodom; međutim, tijekom sezone parenja ponekada posjećuju obale jezera i mora.^[4]

Prilagodbe

Za razliku od mnogih vodenih ptica, brljci su građom vrlo slični kopnenim pticama (npr. nemaju nožne prste povezane plovnom kožicom), ali imaju neke morfološke i fiziološke prilagodbe svom staništu. Njihova krila su kratka, ali vrlo mišićava, pa ih mogu koristiti kao peraja pod vodom. Imaju gusto perje sa velikom trtičnom žlijezdom; tečnost iz te žlijezde čini njihovo perje vodootpornim. Relativno duge noge i oštre pandže omogućavaju im da se drže za kamenje u brzoj vodi. Oči im imaju dobro razvijen mišić za fokusiranje koji može promijeniti zakrivljenost sočiva i poboljšati vid dok su u vodi.^[6] Imaju kapke na nosnicama, koji sprječavaju ulazak vode u nosnice. Njihova krv ima visoku koncentraciju hemoglobina, što omogućava skladištenje više kisika u krvi nego kod kopnenih ptica, a omogućava im da ostanu pod vodom barem 30 sekundi.^[4]

Ponašanje

Hranidba

Brljci love malene životinjice na obalama slaktovodnih rijeka i potoka sa brzim tokom. Stoje na kamenju i love na rubu vode, ali se često čvrsto uhvate za kamenje i hodaju po njemu djelomično ili potpuno pod vodom. Zatim pod vodom traže plijen među kamenjem; također mogu plivati uz pomoć krila. Dvije južnoameričke vrste rjeđe rone i plivaju od vrsta sa sjevera.^[7] Njihova ishrana se uglavnom sastoji od beskralježnjaka, malenih riba i riblje ikre. Također se hrane školjkama i ljuskarima, osobito tijekom zime kada su larve kukaca manje dostupne.^[4]

Razmnožavanje

Kod brljaka parovi osnivaju povezana područja u nizovima, za parenje duž rijeka, koje brane od ostalih brljaka. Na svojemu teritoriju par mora imati dobra mjesta za gniježđenje i odmaranje, ali je glavni čimbenik koji utječe na dužinu teritorija — dostupnost hrane za par i mladunce. Zbog toga teritorij može biti veličine od 300 m do preko 2500 m.^[4]

Gnijezda brljaka su obično velika, okrugla i udubljena, načinjena od mahovine; iznutra su obložena travom i korjenčićima, a sa strane postoji i ulaz. Brljci ih obično grade na skrivenim mjestima blizu vode. Gnijezdo može biti u pukotini, cijevi, ispod mosta i na sličnim mjestima. Vrlo se rijetko gnijezde na drveću.^[4]

Uobičajena veličina legla kod tri sjeverne vrste je 4-5 jaja; veličina legla kod južnih vrsta nije poznata, ali se pretpostavlja da Cinclus schulzi nese 2 jaja.^[8] Inkubacija traje 16-17 dana. Mladi su čučavci, pa ih ženka grije tjielom 12-13 dana. Oba roditelja ih hrane, a operjavanje traje 20-24 dana. Mladi brljci obično postanu neovisni o roditeljima nekoliko tjedana nakon napuštanja gnijezda. Brljci ponekad podignu i drugo leglo u jednoj godini ako im uvjeti isto dopuštaju.^[4]

Komunikacija

Brljci se glasaju glasnim zvukovima visokih frekvencija, slično kao kod ostalih ptica koje žive pored brzih rijeka; frekvencija pjeva je između 4,0 i 6,5 kHz, daleko više od frekvencije od <2 kHz.^[9] Brljci često također komuniciraju vizualno svojim karakterističnim kretnjama, ali također i čestim treptanjem, kojim pokazuju blijede gornje očne kapke; na taj način privlače partnere i tjeraju protivnike.^[6]^[10]

Očuvanje

Brljci su potpuno ovisni o rijekama brzog toka sa čistom vodom, mnogo hrane i sigurnim gnijezdilištima. Može ih ugroziti sve što je vezano za vodu, npr. zagađenje ili turbidnost izazvana erozijom. Gradnja brana i rezervoara može ugroziti ili uništiti stanište brljaka.^[4]

Brljke također ponekada love ili na druge načine ubijaju ljudi, iz raznih razloga. Populacija običnoga brljka na Cipru je izumrla. Stanovnici područja gorja Atlas tvrde da brljci imaju afrodizijakalna svojstva. U nekim dijelovima Škotske i Njemačke ljudi su lovili brljke do početka 20. stoljeća, zato što se smatralo da oni smanjuju populaciju ribe jedenjem ikre.^[4]

Unatoč prijetnjama za lokalne populacije, status očuvanja većine vrsta brljaka smatra se najmanje ugroženima. Jedini izuzetak je Cinclus schulzi, koji je osjetljiv (VU) zbog svoje malene i raštrkane populacije u opadanju, posebno u Argentini.^[11]

Vrste

Cinclus cinclus - Vodenkos, obični brljak
Cinclus pallasii
Cinclus mexicanus
Cinclus leucocephalus
Cinclus schulzi

Izvori

↑ Franjo Iveković, Ivan Broz, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb : Štamparija Karla Albrechta (Jos. Wittasek), 1901., str. 359., 565.,
Vrti guzicom kao vodeni kos. (Kad ko nemirno sjedi ili ide).
↑ ^2,0 ^2,1 Julije Benešić; Josip Hamm, Milan Moguš, Josip Vončina (prir.); Marijan Matković (ur.), Rječnik hrvatskoga književnoga jezika : od preporoda do I. G. Kovačića, sv. 6. : lađar — mondenstvo, Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti — Razred za suvremenu književnost, ČGP Delo — OOUR Globus — Izdavačka djelatnost Zagreb, 1985., str. 1272.
marangóna, f., ptica, rònac, vodeni kos (tal. marangone), (cinclus cinclus).
Kad je zori u prozorje zaječala marangona, ljuto smrsih: Što se dreči ovo zvono zarđalo! (Kranjčević).
↑ Whistler, Hugh. (2007). Popular Handbook of Indian Birds. British Museum Natural History: London. 4th edition. ISBN 1406745766
↑ ^4,0 ^4,1 ^4,2 ^4,3 ^4,4 ^4,5 ^4,6 ^4,7 ^4,8 Tyler, Stephanie J.; & Ormerod, Stephen J. (1994). The Dippers. Poyser: London. ISBN 0-85661-093-3
↑ Robbins, C.S.; Bruun, B.; & Zim, H.S. (1966). Birds of North America. Western Publishing Company: New York.
↑ ^6,0 ^6,1 Goodge, W.R. (1960). „Adaptations for amphibious vision in the Dipper (Cinclus mexicanus)”. J. Morphol. 107: 79–91. DOI:10.1002/jmor.1051070106. PMID 13707012.
↑ Tyler, S. J. (1994). „The Yungas of Argentina: in search of Rufous-throated Dippers Cinclus schulzi)”. Cotinga 2: 38–41..
↑ Salvador, S.; Narosky, S.; & Fraga, R. (1986). „First description of the nest and eggs of the Red-throated Dipper in northwestern Argentina”. Gerfaut 76: 63–66..
↑ J., Martens; Geduldig, G. (1990.). Acoustic adaptations of birds living close to Himalayan torrents, str. 123–131, Bonn: Current Topics Avian Biol..
↑ Creutz, G. (1966). Die Wasseramsel. A. Ziensen: Wittenburg Lutherstadt.
↑ BirdLife International (2007) Species factsheet: Cinclus schulzi. Arhivirano 2009-01-02 na Wayback Machine-u Downloaded from http://www.birdlife.org on 14/3/2008