Žive u Baranji, u gradu Pečuhu, ^{[1][2][3][4][5][6]}, a i u selima Kukinju, Semelju, ^[7], Udvaru ^[8], u Salanti (gdje su došli u 18. st., a danas čine 32% sela) , Nijemetu, Poganu ^[9]. i t.d.. Do nedavne prošlosti su bili znatnom zajednicom u Ati, Suki i Sukitu, no tamošnji Hrvati su se znatno pomađarili. Došli su iz Bosne u Baranju, velikim dijelom u 16. i 17. stoljeću, kada je taj kraj bio pod turskom vlašću. Ipak, u znatnijem broju ih je bilo već u 14. stoljeću u Pečuhu ^[9].

Oslobodilački ratovi nisu bili lagodnim za njih, ali je dio preživio sve te ratove. Ni Rákóczijevi kuruci (vidi Rakošijeva buna 1711.) nisu bili milosrdni prema tom kraju, kao ni srpski graničari u carskoj službi; i jedni i drugi su te krajeve divljački opustošili.

U doseljavanju baranjskih Bošnjaka je uvelike pridonio pečuški biskup Matija Ignacije Radanović (1687. -1703.). Radanović se odlučio na to radi povećavanja broja katolika u svojoj biskupiji na taj način.

Prvi zlatari u Budimu su bili iz redova ove hrvatske etničke skupine koji su ondje došli u 18. stoljeću.

Bavili su se vinogradarstvom na visokoj razini, a to je posebice dobilo maha nakon oslobađanja kmetova u 2. pol. 19. stoljeća. Bošnjaci u okolici gradova su imali u to vrijeme i jak razvitak vrtlarstva.

• Bošnjačko sijelo

• „Baranjske hrvatske nošnje - Bošnjaci”. Pristupljeno 2018-01-24. ^{[mrtav link]}