Prva bosanskohercegovačka planinarska ekspedicija organizovana je u periodu 12. 07. - 19.08. 1976. god. u organizaciji Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine pod nazivom Pamir 1976. U Pamiru je već nekoliko godina postojao stalni međunarodni alpinistički logor, što je smanjivalo ukupne troškove (dozvola za pristup i transport materijala). Cilj ekspedicije bio je uspon na Vrh komunizma (7495 m.), a kao rezerve bili su Vrh Korženjevske (7105 m.) i Vrh Lenjina (7134 m.). Sačinjavali su je: Muhamed Šišić vođa ekspedicije, Branimir Maltarić, Alija Vatrenjak, Erol Čolaković i Miodrag Rakić.^[1]

Ekspediciju su pratili brojni problemi. Umjest planiranih 8, zbog pomanjkanja sredstava, broj je smanjen na 5 penjača, što je otežalo cijelu akciju. Na putu vozom do Moskve oprema je ostala u teretnom vagonu u Budimpešti. Kada je oprema stigla, avionom su se prebacili u područje Pamira i kamionom do baznog logora na Ačik Tašu (3.800 m), ispod Vrha Lenjin (7134 m.)

Nakon prve aklimatizacije na 4.300 m. razbolio se Erol Čolaković od visinske bolesti, čime se broj aktivnih penjača smanjio na 4. Helikopterom su se prebacili na visinu 4.000 m, ispod Vrha komunizma. Slijedeća aklimatizacija je uspon na 5.000 m. Prvi logor postavljen je na 5.200 m. Vrijeme se izuzetno pogoršalo pa je promijenjen plan i odlučeno je ići na Vrh Korženjevske. Novi bazni logor postavljen je opet na 5.200 m, a slijedeći na 6.000 m.

Tada se ispostavilo da je bolestan i vođa ekspedicije Šišić. Iz podnožja je stigla grupa sovjetskih planinara među kojima je bio i ljekar. Konstatovao je tešku upalu pluća. Šišić i Rakić su se morali vratiti u dolinu u čemu su im pomogli ljekar i još dvojica penjača. Maltarić i Vatrenjak su ostali sa dvojicom Sovjeta da pokušaju uspon pa postavljaju novi logor III na 6.400 m. Vrijeme je loše, sa obilnim snijegom i vjetrom. Logor IV su postavili na 6.800 m. Izgubili su i radio vezu sa bazom. Tridesetprvog jula su krenuli prema vrhu, uz nalete vjetra, nanose novog snijega, neprestanu vijavicu i stalnu opasnost od lavina. Ispod samog vrha, na preko 7.000 m, (to im je potvrdio jedan od sovjetskih penjača koji je ranije bio na vrhu) odlomila se lavina i povukla ih 150 naniže, na samo nekoliko metara iznad ponora.^[2] Donešena je samo jedna ispravna odluka - povratak.^[3]

Ekspedicija nije ostvarila osnovni cilj, uspon na jedan od tri vrha Pamira, ali je dostignuta visina preko 7.000 m. što je tada bila najveća visina jednog bosanskohercegovačkog planinara.