Fotošopirana zbirka novčanica sa apoenima od po 5000
Banknota ili novčanica, odnosno papirni novac, predstavlja jedan od glavnih elemenata današnjeg financijskog sistema. Nastao je kao mjenica, odnosno isprava temeljem koje je njen donositelj ili vlasnik mogao preuzimati novac i druge dragocjenosti iz za to ovlaštenih institucija (najčešće banaka), da bi se s vremenom pretvorio u najpopularnije sredstvo plaćanja, odnosno valutu u suvremenom svijetu. Zajedno sa kovanicama novčanice sačinjavaju gotovinu, odnosno dekretni novac. Dok se kovanice, sa izuzetkom posebnih komemorativnih izdanja, u pravilu koriste za manje, dotle se novčanice koriste za više novčane iznose.
Novčanice su se prvi put pojavile u Kini u 7. vijeku za vrijeme dinastije Tang, gdje su ispočetka služile trgovcima u doba dinastije Tang, kojima su papirnate mjenice bile daleko praktičnije sredstvo plaćanja od dotada korištenih i sve teže nosivih bakrenih kovanica. Novčanice su se kao službena valuta počele koristiti u 11. vijeku, da bi ih za vrijeme dinastije Yuan počelo koristiti Mongolsko Carstvo. U Evropi njihova upotreba među trgovcima datira od 14. vijeka, da bi ih države počele koristiti u 17. vijeku.
Nauka koja proučava banknote se naziva notafilija.
Iako je riječ "krivotvoritelj" u početku značila samo krivotvorenje kovanica, sada se koristi i za označavanje napadača koji se bave krivotvorenjem bilo kakvih novčanica. Za razliku od cirkulacijskih kovanica, čija je vrijednost trenutno niska, a visokokvalitetno krivotvorenje povezano je s tehničkim poteškoćama, krivotvorenje novčanica relativno je lakše i ekonomski isplativije, pa je mnogo šire rasprostranjeno. Krivotvorenje je nezakonito, a provode ga i privatne osobe u sebičnom interesu i cijele države s ciljem potkopavanja gospodarstva neprijateljskih zemalja ili poboljšanja vlastite situacije.[1]
