Šerpe su porijeklom južnotibetski narod koji se je na središnje i južne Himalaje naselio tokom posljednjih 500 godina.
Do selidbe na ovo područje iz kineske provincije Sečuan, je došlo u ranim godinama šesnaestog vijeka, kada su ih Mongoli protjerali. Na osnovu tibetanskih dokumenata nađenih u Solu, grupa od 50 ili više Šerpi prešla je preko Nang-pa La Passa 1533.godine i naseljavaju područje južno od Mount Everesta, koje su nazvali Solo Kumbu.[1] Sebe su nazvali Šerpe - istočni narod, što
dolazi od tibetanskogshar što znači "istok" + pa znači "narod". Njihov današnji jezik je jedna od varijanti Tibetansko-Burmanskih jezika.
Međusobno izolovana sela, rasuta između strmih planinskih prevoja, uzrokovala su da se na relativno malom geografskom području razviju i očuvaju međusobno potpuno različite kulture.[2] U posljednjem popisu stanovništva Šerpe smatraju samoproglašenim narodom. U starom popisu stanovništva iz 1901. godine Šerpe se prikazuju kao jedan od četiri tipa Bhotea ili Tibetanaca. Bhote (bou-tej) potiče od sanskrtskog naziva za Tibet. Šerpe neke običaje Bhotea smatraju primitivnim (otimanje nevjeste, prinošenje žrtvi i obrednog klanja). Bhote su društveno niže rangirani od Šerpa, a te statusne razlike primejećuju se i u angažmanu nizijskih i visinskih nosača. Pojedine ekspedicije žele uposliti samo Šerpe, pa su Bhote u nezavidnom položaju u nadmetanju za poslove visinskih radnika.[3]
Ima ih po popisu iz 2001. oko 154.000.
Najviše ih živi u istočnom dijelu Nepala. Jedan dio je i na zapadu, u Rolvaling Dolini i regiji Helambu sjeverno od Kathmandua. Žive i u Kini, Butanu i indijskoj državi Sikkim i sjevernim bijelovina Zapadnog Bengala posebno u distriktu Darjeeling. Jedan broj je migrirao i u zapadne zemlje pa se u Njujorkku nalazi populacija od 16.000 Šerpa.
Narodi s tibetanskog platoa, uključujući i Šerpe, vijekovima žive na velikim visinama i kroz taj dugi vremenski period njihov organizam je genetski vrlo dobro prilagođen nedostatku kiseonika. Za razliku od aklimatizovanih alpinista, puno su izdržljiviji i otporniji na surovu klimu, rijedak vazduh i visinske bolesti.[4]
Početkom 20.veka neki od njih su trgujući odlazili u Dardžiling, u Sikimu. Zapazili su ih Englezi koji su razmišljali o usponu na himalajske vrhove. Postali su visinski nosači, vodiči kroz nepoznate predjele i pomoćnici u baznim logorima bez kojih se nije mogla pokrenuti ni jedna himalajska ekspedicija. Veliki broj Šerpa danas se smatraju elitom planinarstva i ekspertima za njihov himalajski prostor. Time su pronijeli slavu malog naroda širom svijeta.[1]
