Klub se nalazi na četvrtom mjestu po broju osvojenih bodova na tablici La Lige svih vremena, iza Real Madrida, Barcelone i Athletica. U međunarodnim natjecanjima Valencia je treći najuspješniji španjolski klub iza Real Madrida i Barcelone. Te tri momčadi ujedno su i jedini španjolski klubovi koji su osvojili više od pet međunarodnih trofeja.
Valencia je osnovana 1919., a od 1923. igraju na stadionu Mestalla, kapaciteta 55.000 sjedećih mjesta. Klub će se uskoro preseliti na novi stadion Nou Mestalla koji će imati kapacitet od 75.000 sjedećih mjesta. Trenutno je u izgradnji, a nalazit će se u sjevero-zapadnom djelu grada. Valencia ima dugogodišnje rivalstvo s Levanteom koji se također nalazi u Valenciji, te s Villarrealom koji se nalazi u tzv. Valencijskoj Zajednici.
Valencia je treći najpopularniji nogometni klub u Španjolskoj, odmah iza Real Madrida i Barcelone. Također je jedan od najvećih klubova u svijetu prema broja registriranih navijača.
Klub je osnovan 1919., a prvi predsjednik kluba bio je Octavio Augusto Milego Diaz. On je izabran nasumce, točnije bacanjem novčića.[2] Valencia je svoju prvu službenu utakmicu odigrala 21. svibnja1919. protiv Gimnástica. Susret je završio pobjedom Valencie od 1:0.
Valencia je svoje domaće utakmice igrala na stadionu Algirós koji je otvoren 7. prosinca1919.,[2] a 1923. se sele na novi stadion Estadio Mestalla. U prvoj utakmici na Mestalli Valencia je igrala protiv Castellóna, a utakmica je završila rezultatom 0:0.[2] Sljedećeg dana Valencia je ponovo igrala s istim protivnikom, a slavila je pobjedom od 1:0. Te iste godine osvajaju Regionalno prvenstvo, a tim su uspjehom dobili pravo sudjelovanja u Španjolskom kupu.
Nakon Španjolskog građanskog rata 1941. Valencia osvaja Copa del Rey. U finalu su slavili protiv Espanyola. U sezoni 1941./1942. po prvi puta osvajaju Primeru.[3] Kasnijim dobrim rezultatima u sezonama 1943./1944. i 1946./1947. još dvaput osvajaju španjolsku ligu.[3]
Tijekom 1950-ih Valencia ne uspjeva ponoviti dobre rezultate iz prethodnog razdoblja. Obnovom Mestalle povećan je kapacitet stadiona na 45.000 sjedećih mjesta.[4] U momčad stižu strani i domaći igrači među kojima i španjolski reprezentativacAntonio Puchades[4] i NizozemacFaas Wilkes. Sezonu 1952./1953. klub sezonu završava na drugom mjestu, a sljedeće sezone osvaja Copa del Rey, tada poznatijeg pod nazivom Copa del Generalísimo.[4]
Počekom 1982. za trenera Valencie imenovan je Miljan Miljanić.[7] Valencia je te godine odigrala katastrofalnu sezonu. Samo tjedan dana prije kraja prvenstva Valencia se nalazila na 17. mjestu. Miljanić dobiva otkaz, a zamjenjuje ga je Koldo Aguirre.[7] On je uspio u zadnjem kolu prvenstva spasiti Valenciu od ispadanja u drugu ligu. U sezonama 1983./1984. i 1984./1985. klub se nalazio u ogromnim dugovima.[7] Najnižu točku u svojoj povijesti doživjeli su sezone 1985./1986. kada ispadaju u drugu ligu,[7] a uz to, zbog neisplaćenih plaća, mnogi igrači napuštaju klub. Klub je tako ispao iz La Lige nakon dugih 55 godina.
Na mjesto novog predsjednika kluba stiže Arturo Tuzón. On 1986. na klupu Valencie vraća Alfreda Di Stefana.[7] To se pokazao kao dobar potez jer već u sezoni 1986./1987. klub se vraća u prvu ligu.[8] Sljedeće sezone još uvijek pod vodstvom Di Stefana klub osigurava ostanak u La Ligi, završavajući na 14. mjestu. Početkom 1989. klub kupuje bugarskog napadača Luboslava Peneva.[8] U sezoni 1991./1992. na klupu Valencie sjeda Nizozemac Guus Hiddink.[8] On s Valenciom stiže do četvrtog mjesta, te do četvrtfinala Španjolskog kupa.[8] Početkom 1992. klub ulazi u preoblikovanje te postaje sportskodioničarsko društvo.[8] Hiddink je na klupi Valencie ostao do 1993., Kada je Valencia teško poražena u Kupu UEFA od talijanskog Napolija, koji je na Mestalli slavio s čak 5:1.
Godine 1997., na klupu Valencie dolazi talijanski trener Claudio Ranieri.[10] On u svojoj prvoj sezoni na Mestalli prekida post dug 19 godina bez osvojenog trofeja, godine 1999. osvaja Španjolski kup. Sljedeće sezone, Ranierija zamjenjuje Argentinac Héctor Cúper, koji je dvaput odveo Valenciu do finala Lige prvaka. Prvi put sezone 1999./00. kada su poraženi rezultatom 3:0 od Real Madrida,[11] te drugi put sezone 2000./01. kada su također poraženi, ovaj put nakon izvođenja jedanaesteraca od njemačkog Bayerna.[12]
Cúper početkom 2001. odlazi na klupu talijanskog Intera, a na klupi Valencie zamjenjuje ga Rafa Benítez. On sezone 2001./2002. s Valenciom osvaja naslov prvaka, prvi nakon 31 godine. Sezone 2003./2004. osvajaju još jedan naslov prvaka, te Kup UEFA. Iste godine Rafa Benitez napušta Valenciju,[13] te odlazi u engleski Liverpool. Sezonu 2004./2005. je obilježio povratak Ranieria na klupu Valencie,[14] ali u povratničkoj sezoni nije postigao značajnije uspjehe (klub završava sezonu na 7. mjestu te se kvalificirao u Intertoto kup). Ranieri dobiva otkaz,[15] a zamjenjuje ga bivši igrač Valencie Quique Sánchez Flores. Pod njegovim vodstvom, klub se kvalificirao u Liga prvaka tri sezone zaredom, a najveći uspjeh u tom natjecanju bilo im je igranje u četvrtfinalu. Početkom sezone 2008./2009. na klupu Valencie dolazi Unai Emery.[16]
Valencia je u početku igrala na stadionu Algirós, ali se 1923. sele na Mestallu. Prvu utakmicu na novom stadionu odigrali su 20. svibnja1923. protiv Levantea. Tijekom 1950-ih kapacitet stadiona je povećan na 45.000 sjedećih mjesta. Mestalla je od 1970. do 1995. nosila ime Luis Casanova. Danas stadion može primiti 48.600 gledatelja,[17] a dimenzije travnjaka su 105 x 70 metara.
Klub se 2009. godine trebao preseliti na novi stadion u sjeverozapadnom djelu grada ali zbog financijski problema je cijeli projekt oko stadiona u fazi mirovanja. Izgrađeno je dvije trećine stadiona i potrebno još oko 160 mil. € da se završi. Novi stadion Nou Mestalla imat će kapacitet od 75.000 sjedećih mjesta,[18] te će biti treći najveći španjolski stadion. Uz to, imat će 5 zvjezdica prema UEFA-inim kriterijima.
Oprema i boje
Originalni dres Valencije sastojao se od bijele majice, te crnih kratkih hlačica i čarapa. Iako su tijekom godina, crna i bijela bile glavne boje na dresu, na sadašnjem je i narančasta.
Prvi dres: Bijela majica s narančastim obrubom, crne hlačice i bijele čarape s crnim obrubom.
Drugi dres: Crna majica s narančastim obrubom, narančastim hlačicama i crnim čarapama.
Vratarski dres: Plava majica s bijelim obrubom, crne hlačice i crne čarape.
És un equip de primera
nostre València Club de Futbol
que lluita per a defendre en totes bandes nostres colors
En el Camp de l´Algirós ja començàrem a demostrar
que era una bona manera per a València representar
Amunt València, Visca el València, és el millor
Amunt València, Visca el València del nostre cor
Units com sempre els valencianistes et seguirem
en cada estadi per a què triomfes t´animarem
En la capital del Túria és el València qui vist de blanc
i defén la camiseta ple de coratge per a guanyar
En Mestalla continuarem sempre esforçant-se per a triomfar
i les glòries arribaren i en competència continuaran
Amunt València, Visca el València, és el millor
Amunt València, Visca el València, del nostre cor
Units com sempre els valencianistes et seguirem,
en cada estadi perquè triomfes t´animarem
Amunt València, Visca el València es el millooooooooor
Priča o šišmišu
Tijekom prve polovice 13. stoljeća Valenciu i Baleare osvojio Jakov I. Aragonski. Nakon osvajanja kralj im je dao status neovisnih kraljevstva. Tada je Valencia bila pod upravom Jakova I koji je isto tako bio vladar Aragona.
Na grbu Valencie stoje dva slovo L. Ona prikazuju sastajanje kralja s narodom i njegovo okrunjenje za njihovog kralja.
Postoji nekoliko mogućih objašnjenja što predstavlja šišmiša na grbu Valencie. Jedan od mogućih objašnjenja je da su se šišmiši često pojavljivali na tom području. Drugo objašnjenje je da se je 9. listopada1238. prilikom ulaska Jakova I u grad, na njegovu zastavu sletio šišmiš. On se od tada smatra dobrim ili sretnim znakom.
Nakon što je osvojio grad, Jakov I je na grb Valencije postavio šišmiša.