Sokrat
Sokrat (grč. Σωκράτης, Sōkrátēs, Atena, 469. pr. Kr. – Atena, 399. pr. Kr.) bio je grčkim filozofom i Platonovim učiteljem. Jedan je od najznačajnijih filozofa zapadne tradicije.
Bavio se moralom (razlikovanjem dobra i zla), a postao je poznat upotrebljavajući metodu dijalektike u svojim istraživanjima, to jest ispitivanja sugovornika dvjema metodama: ironijom i majeutikom.
Poznat je po rečenici: Znam da ništa ne znam.[1] Optužen je da kvari mladež te osuđen na smrt.[2]
Filozofija
Sokrat se u svojem promišljanju suprotstavljao subjektivizmu i relativizmu sofista pokušavajući pronaći ono opće, stalno i logički nužno, u pojedinačnome. U početku se bavio kozmosom, to jest svijetom, ali u kasnijoj filozofiji upravo čovjekova nutrina postaje predmet proučavanja.[3]
Smatrao je da znanje treba čovjeka oplemenjivati i pomagati, to jest odgajati. Predmet znanja njegovi su pojmovi, to jest znati nešto znači znati njegov pojam što se postiže dijalektikom.[4]
Dijalektika
Podrobniji članak o temi: DijalektikaU svojoj filozofiji kao temeljnu metodu istraživanja rabi dijalektiku gdje razgovorom nastoji prodrijeti do istine. Cilj je dijaloga samospoznaja.
U razgovoru s drugima ukazivao je na nedostatke u njihovu znanju i proturječnosti u njemu i tako ih vodio k spoznaji istine i moralnih načela oslobođenih onoga što sugovornici misle da znaju. Metoda je trostupanjska: ironija, majeutika i definicija pojma.
Ironijom je nastojao otkloniti saznanja sofista s čijom se filozofijom i metodom nije slagao. Njegova su pitanja zahtijevala kratak, ali precizan odgovor.[4]
Majeutikom se naziva metoda kojom je Sokrat sugovornike usmjeravao prema odgovoru, to jest prema nečemu što je sugovornik već znao, ali nije znao da zna. Sokrat je vjerovao da je znanje već u čovjeku, a on mu može pomoći da znanje porodi poput primalje po čemu je majeutika i dobila ime (grč. μαιευτική, maieutikḗ, 'primaljstvo' od μαιεύω, maieúō, 'služiti u porodu').[5][6]
Naposljetku, dijalogom se određuje pojam.
Cilj je Sokratove metode bio da sugovornika potakne na razmišljanje i izazove sumnju u pretpostavke koje ima te da odgovore traži u sebi. Ljudima je predočavao da je spoznaja o neznanju početak znanja. Vjerovao je da svatko može doći do spoznaje.[4]
Izvori
Sokrat nije ostavio zapisa svoje filozofije. Kako je bio pobornik dijalektičkoga pristupa, odbacivao je pisanu riječ jer ne govori i ne može se s njome razgovarati.[7]
Stoga se o njemu saznaje iz drugih izvora. Prvenstveno je to njegov učenik Platon i njegovi dijalozi gdje se Sokrat pojavljuje kao jedan od sugovornika. Također su važni Aristotel, Ksenofont i njegovo djelo Obrana Sokratova te Aristofan i njegova komedija Oblaci.[8]
Život
Bio je sin kipara Sofroniska i majke primalje, a u mladosti atenski vojnik koji se isticao hrabrošću.[3]
Sokrat je imao ženu Ksantipu i s njome trojicu sinova.[9] Ksantipa je, čini se, Sokratu život u domu činila nepodnošljivim zbog čega je često izbivao zbog čega je i počeo razgovarati s prolaznicima.[6]
Optužba i smrt
Oko sebe je okupio mladu intelektualnu elitu, a njegove ideje duhovne aristokracije sukobile su se s atenskom demokracijom.[3] Sokrat je već tridesetak godina bio predmetom žalbi i šala u Ateni, ali 399. godine prije Krista velik broj prigovora o bezbožništvu i nepoštovanju atenskih bogova stvorio je val vjerskoga fundamentalizma.[9]
Melet, Anit i Likon bili su prvi Sokratovi tužitelji. Optužen je zbog bezbožništva i kvarenja atenske mladeži. Sokrat se branio tvrdeći da nije ateist i da nije s namjerom kvario mladež ili nekomu naškodio. Ipak, proglašen je krivim i optužen na smrt. Svojevoljno je otišao na smaknuće (unatoč planovima svojih prijatelja koji su mu osmislili bijeg) iz poštovanja prema zakonima ne prihvaćajući alternative odustajanja od svoje filozofije ili napuštanja polisa kako bi negdje drugdje naučavao.[9] Umro je ispivši otrov.[3]
Platon u pet dijaloga pripovijeda o optužnici, suđenju i smaknuću koji su se dogodili u proljeće i ljeto 399. godine.
Povezani članci
Izvori
- ↑ Copleston Frederick: Istorija filosofije: Grčka i Rim, I. sv., BIGZ, Beograd, 1988.
- ↑ "Faktopedija", ilustrirana enciklopedija 11. izdanje, 2004. Mozaik knjiga, str.145
- ↑ a b c d Sokrat - Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 15. veljače 2024.
- ↑ a b c Vučina Zorić: Sokratova dijaloška metoda, Život i škola, 20/2, 2008., str. 27. – 40.
- ↑ Bailly, Dictionnaire Grec Francais. 1935
- ↑ a b Socrates' women - ProQuest. www.proquest.com (engleski). Pristupljeno 15. veljače 2024.
- ↑ Boris Kalin, Filozofija - uvod i povijest, Školska knjiga, Zagreb, 2014.
- ↑ Tonči Kokić, Pregled antičke filozofije, Naklada Breza, Zagreb, 2015.
- ↑ a b c Debra Nails: The Trial and Death of Socrates, R. K. Balot (ur.): A Companion to Greek and Roman Political Thought, Blackwell Publishing, 2009. ISBN 978-1-405-15143-6, str. 323. – 324.
Content Disclaimer
Informasi ini disarikan dari Wikipedia dan disajikan kembali untuk tujuan edukasi. Konten tersedia di bawah lisensi CC BY-SA 3.0. Kami tidak bertanggung jawab atas ketidakakuratan data yang bersumber dari kontribusi publik tersebut.
- The information displayed on this website is sourced in part or in whole from Wikipedia and has been adapted for the purpose of restating it. We strive to provide accurate and relevant information, however:
- There is no guarantee of absolute accuracy. Wikipedia is an open, collaborative project that can be edited by anyone, so information is subject to change.
- It is not intended to constitute professional advice. The content displayed is for informational and educational purposes only. For important decisions (e.g., medical, legal, or financial), please consult a professional.
- Content copyright. Wikipedia is licensed under the Creative Commons Attribution-ShareAlike License (CC BY-SA). This means that content may be reused with appropriate attribution and shared under a similar license.
- Responsible use. Any risk arising from the use of information from this website is entirely the responsibility of the user.