Sinaksarion ili Sineksarion (množina Sinaksaria, Sineksaria, grč. Συναξάριον, od συνάγειν, sinagen, 'zbornik' ili 'zbirka')^[1] ime je za zbirku hagiografija u Istočnoj pravoslavnoj, Orijentalnoj pravoslavnoj i Istočnim katoličkim Crkvama^[2] koje otprilike odgovara Pasionalu Rimokatoličke Crkve.

Postoje dvije vrste sinaksariona:

• Jednostavni sinaksarion: popis svetaca je raspoređen po redoslijedu njihovih obljetnica, npr. Morčelijev^[3] kalendar i Bazilijev menologij,^[4]
• Povijesni sinaksarion: uključuje biografske podatke, npr. Bazilijev menologij^[4] kao i Sirmondov^[5] sinaksarion. Podaci koji su navedeni u povijesnom sinaksarionu su sažetci onih u velikim menologijima^[4] odnosno zbirkama života svetaca kroz dvanaest mjeseci u godini. Kako se pasusi iz Svetih spisa u bizantijskim brevijarima uglavnom odnose na živote svetaca, sinaksarion je postao zbirka kratkih životopisa svetaca i mučenika, ali i objašnjenih događaja, čuvenih prikazanja koja su imali sveci, pa čak i korisnih pripovijesti koje su sačuvane od zaborava.

Točno značenje imena se vremenom mijenjalo. Njegova prva upotreba se odnosila na registre biblijskih i drugih pasusa koji se čitaju u crkvi. U tom smislu odgovara latinskom "Capitulare" - liturgijska knjiga i "Comos" - kompanjon. Tada je, da bi bi se prilagodio za javno čitanje, sinaksarion bio dopunjen cijelim tekstom perikopa.^[6] Što se tiče Svete liturgije to je značilo da je sinaksarion suštinski zamijenjen knjigama "Evanđelja" i "Djelima Apostolskim". Bez promjene svoga naziva bio je ispunjen s kompletnim tekstovima ovih odlomaka iz svetih spisa koji se čitaju u liturgiji. Pojedine registre takvih pasusa obično se zove Menologij, (Menologion heortastikon grčki:Μηνολόγιο εορταστικός kasnogrčki: μηνολόγιον, prema grč. μήν: mjesec (dana): mjesecoslov i εορταστικός: svečan; liturgijska knjiga Istočne crkve) - je ustvari knjiga koja je jedva potrebna, jer Typikon^[7]( grčki: Τυπικόν od tύπος: model, statut - ustvari crkvena liturgijska knjiga) pruža iste, kao i druge potrebne informacije. Neki kalendari koji su postojali u srednjem vijeku nazivani su i Sinaksaria. Njemački naučnik i ekspert za bizantijsku i grčku literaturu Karl Krumbaher^[8] opisuje one sinaksarije koje su sastavili Kristofer od Mitilene^[9] (XI. st.) i Theodore Prodromus^[10] (XII. st.).

Najstariji povijesni sinaksarion očito seže u deseto stoljeće. U rukopisima je sačuvan veliki broj srednjovjekovnih sinaksariona. Oni su izuzeto važni za bizantsku heortologiju^[11] i crkvenu povijest. Kratki životopisi koje čine odlomci iz svetih spisa su sastavljeni ili prikupljeni od raznih pisaca, od kojih je najvažniji Simeon Metafrast.^[12] Međutim ta izvješća su imala promjenjivu povijesnu vrijednost. Car Bazilije II. (976. – 1025.) zapovijedio je revidirati sinaksarion, što daje poseban značaj današnjem službenom izdanju. Sinaksarion se danas ne koristi kao zasebna knjiga; on je ugrađen u Menaion.^[13] Pomen svetaca ili blagdana se čita u Ortrosu^[14] nakon šeste ode kanona. Sinaksarion, s toga, u suvremenoj upotrebi znači, ne cijelu zbirku, već svaki odvojeni odlomak iz svetih spisa u Menaia i drugim knjigama. Primjer takvog sinaksariona (npr. za sv. Martina I., 13. travnja) naći će se u radovima jezikoslovca i kanonista Nikolasa Nilesa.^[15]
Publikacija na arapskom jeziku sinaksariona (arapski: السنكسار) Koptske pravoslavne Crkve započeo je istodobno J. Forget u Corp. Scriptu. Orijent. i R. Basset u Patroliji Orientalis;^[16] izvornik je pisan na koptskom jeziku prije usvajanja arapskog kao službenog jezika Egipta. a da je etiopski sinaksarion počeo Ignacio Guidi^[17] u Patrologija orientalis. Armenski sinaksarion, nazvan Sinaksarion od Ter Izraela, objavljen je u Carigradu 1834. godine, pa ponovno u Patrologiji Orientalis. Među ostalim treba spomenuti i razne gruzijske sinaksarione.