PROFILPELAJAR.COM

Sebastija

Sebastija
سبسطية, Sabastija

Pogled na Sebastiju 2009.
Država Palestinska samouprava
GuvernijaNablus
Vlast
 • Općinski načelnikMa’amun Harun Kajed
Koordinate32°16.36′N 35°11.45′E / 32.27267°N 35.19083°E / 32.27267; 35.19083
Stanovništvo (2017.) [1]
 • Entitet3.205
Stranicasabastiya.org.ps
Zemljovid

2018 OCHA OpT karta sa Sebastijom u gornjem lijevom dijelu i Nablusom u donjem desnom
Sebastija na zemljovidu Zapadne obale
Sebastija
Sebastija
Svjetska baština – UNESCO
Sebastija
Država Palestina
Godina uvrštenja2026. (48. zasjedanje)
VrstaKulturna baština
Mjerilo(iii)
Ugroženost2026.-
PoveznicaUNESCO:1809

Sebastija (arapski: سبسطية, Sabastija; hebrejski: ביתסבסטיה; grčki: Σεβάστεια, Sevasteia; latinski: Sebaste) je selo i općina u guverniji Nablus na sjeveru Zapadne obale (Palestina). Nalazi se 12 km sjeverozapadno od Nablusa i 2017. godine je brojalo 3.205 stanovnika[1] (što je dramatičan pad od npr. 2007. god. kad je brojalo 4.114 stanovnika[2]). Selo je trenutno pod izraelskom okupacijom od 2024. godine.[3]

Vjeruje se kako je Sebastija jedno od najstarijih kontinuirano naseljenih mjesta na Zapadnoj obali. [4] U 9. stoljeću prije Krista bila je poznata kao Samarija i služila je kao glavni grad sjevernog Kraljevstva Izraela sve dok je nije uništilo Novoasirsko Carstvo oko 720. godine prije Krista. Postala je upravno središte pod asirskom, babilonskom i perzijskom vlašću.[4] Tijekom ranog rimskog razdoblja, grad je proširio i utvrdio Herod Veliki, koji ga je preimenovao u Sebastiju u čast cara Augusta.[5] Od sredine 4. stoljeća, kršćani i muslimani grad identificiraju kao mjesto pokopa Ivana Krstitelja, čiji se navodni grob danas nalazi u džamiji Nabi Jahja. U 7. stoljeću osvajaju ga Arapi i današnje selo Sebastia dom je brojnih važnih arheoloških nalazišta.[6]

Od svog utvrđenog kompleksa palače iz željeznog doba, kroz transformaciju u helenističko uporište, rimski kolonijalni grad, bizantsku biskupiju i islamski grad-svetište, Sebastija je služila kao središte političke moći, vojnih inovacija i kulturne razmjene u istočnom Mediteranu. Zbog toga je arheološki lokalitet na brdu i povijesno središte Sebastije UNESCO je 2026. godine upisao na popis mjesta svjetske baštine u Aziji kao „izvanredan primjer kontinuiranog urbanog razvoja tijekom tri tisućljeća”. No, isti dan Sebastija je upisana i na popis ugroženih mjesta svjetske baštine zbog jednostrane okupacije Izraelske vojske koja palestinskoj samoupravi priječi zaštitu i upravljanje spomenicima (posebice Akropolom), te predstavlja egzistancijalnu prijetnju kroz eksproprijaciju i širenja židovskih naselja.[7]

Povijest i arheologija

Šomron

Ruševine kraljevske palače u Sebastiji.

U davna vremena, Sebastija je bila poznata kao Šomron (heb. שֹׁמְרוֹן , Šōmrôn), što potječe od hebrejskog izraza שֹׁמֵר šōmēr što znači „stražar”. Ovo naselje je dalo ime središnjoj regiji Zemlje Izraelove koja okružuje grad Šekem (današnji Nablus). Na grčkom je Šomron postao poznat kao Samarija.

Šomron je u željeznom dobu, između 880. i 723./22. pr. Kr., bio glavni grad sjevernog židovskog kraljevstva Izrael.[8] Iz tog doba otkriveni su ostaci palače kralja Ahaba (vl. 871.-852. pr. Kr.) iskopani 1930-ih. Tamo je pronađeno 500 komada rezbarene slonovače, što je neke znanstvenike navelo da identificiraju građevinu s „palačom ukrašenom slonovačom” koja se spominje u Bibliji (1. Prva knjiga o kraljevima 22:39). Za vrijeme četverostoljetne mezopotamijske vladavine, pod neoasirijskom, novobabilonskom i ahemenidskom (perzijskom) vlašću (723./22.-322. pr. Kr.) Šomron je dosegao zlatno doba kao upravno središte.

Samarija

Podrobniji članak o temi: Samarija

Aleksandar Veliki je 331. godine prije Krista osvojio i uništio grad, te protjerao njegove samarićanske stanovnike. Grad je ponovno uspostavljen kao makedonska vojna kolonija Samarija.[9] Tijekom Ratova dijadoha, Samariju je uništio Ptolemej I. Soter kada je bio prisiljen predati mjesto Antigonu I. Monoftalmu, koji ga je držao samo kratko prije nego što se vratilo pod vlast Ptolomeja. Grad je od tada ponovno obnovljen i naseljen prvenstveno Makedoncima i heleniziranim Sirijcima-Feničanima. Samariju je uništio hašmonejski kralj Ivan Hirkan 108. godine prije Krista.[10]

Rimsko i bizantsko razdoblje

Rimsko kazalište u Sebastiji

Nakon što je Pompej Veliki obnovio grad 63. godine prije Krista, grad su naselili helenizirani Samaritanci i potomci makedonskih vojnika.

Nakon poraza Antonija i Kleopatre, Rimski car, August je dodijelio Samariju Herodu Velikom, rimskom vazalnom kralju Judeje[11] Herod je 27. pr. Kr. gradu promijenio ime u Sebastija, prema grčkom izrazu sebastos („časni”), što je bio prijevod latinskog epiteta augustus.[12] Dao je izgraditi jedan hram na akropoli posvećen Augustu, a drugi Perzeforni, veliki stadiom i naselje za 6000 veterana-kolonizatora. Kasnije, 7. pr. Kr., Herod je dao dovesti svoje sinove, Aleksandra i Aristobala IV. u Sebastiju, kako bi bili javno pogubljeni davljenjem zbog izdaje.[13]

Prema vjerskoj tradiciji, glava Ivana Krstitelja pokopana je u Sebastiji. U njegovu čast, na ovom mjestu (ili u neposrednoj blizini) u 4. stoljeću nastala je crkva i biskupija podložna nadbiskupu Cezareje. Prikaz crkve sačuvan je na mozaicima u bizantskoj crkvi sv. Stjepana u Um er-Rasasu (južni Jordan).

  • Galerija arheoloških ostataka drevne Sebastije
  • Ostaci Akrople
    Ostaci Akrople
  • Augustov hram na Akropoli
    Augustov hram na Akropoli
  • Bazilika i forum
    Bazilika i forum
  • Rimska ulična kolonada
    Rimska ulična kolonada
  • Stube do groba sv. Ivana Krstitelja
    Stube do groba sv. Ivana Krstitelja
  • Križarski stup u Džamiji Nabi Jahja
    Križarski stup u Džamiji Nabi Jahja

Križarsko i mamelučko razdoblje

Džamija Nabi Jahja, izgrađene na mjestu Katedrale sv. Ivana Krstitelja.

Križari su na ostacima Crkve sv. Ivana Krstitelja (koja se najvjerojatnije srušila u potresu u Galileji 749. god.) 1160. godine sagradili katedralu sv. Ivana, koja je služila i kao biskupsko sjedište. U 13. stoljeću mamelučki osvajači su na mjestu katedrale sagradili Džamiju Nabi Jahja („Džamija proroka Ivana”) u kojoj se pored groba glave sv. Ivana Krstitelja čuvali i grobovi proroka Elizeja i Obadije.

Navodni zatvor Ivana Krstitelja može se posjetiti. Sebastija je i danas titularno sjedište Rimokatoličke crkve, a Sebastijska nadbiskupija dio je grčke Jeruzalemske patrijarhije.

Osmansko razdoblje

Od 1517., kroz godine osmanske vladavine, Sebastija se pojavljuje kao dio sandžaka Nablus, s kojim je povezana željeznicom početkom 20. st.[14] Prema francuskom istraživaču Victoru Guérinu, Sebastija je imala manje od tisuću stanovnika kada je posjetio selo 1870. godine.[15]

Lokalitet je prvi put iskopala Harvardska ekspedicija, koju je u početku vodio Gottlieb Schumacher 1908., a zatim George Andrew Reisner 1909. i 1910. godine.

Mandatna Palestina i Jordansko razdoblje

Ruševine Sebastije 1910.

Nakon pobjede u Prvom svjetskom ratu, Velika Britanija i Francuska podijelili su osvojene osmanske pokrajine i Sebastija je postala dio Britanskog mandata u Palestini. Prema popisu stanovništva Palestine iz 1931. godine Sabastija je imala 753 stanovnika; 2 Židova, 20 kršćana i 731 muslimana, u ukupno 191 kući.[16]

Druga arheološka ekspedicija bila je poznata kao „Zajednička ekspedicija”, konzorcij od 5 institucija (Britanska škola arheologije u Jeruzalemu, Fond za istraživanje Palestine i Hebrejsko sveučilište) koje je između 1931. i 1935. vodio John Winter Crowfoot. Utvrđeno je kako Sebastija sadrži neke od najbolje očuvanih sofisticiranih helenističkih okruglih tornjeva u Palestini, rimski urbanistički plan jedinstveno prilagođen strmom nagibu kroz terasaste i zakrivljene ulice, te katedralu sv. Ivana Krstitelja/džamiju Nabi Yahya, rijedak materijalni dokaz zajedničkog kršćanskog i islamskog štovanja. Sebastija se odlikuje integracijom ovih monumentalnih atributa sa živim narodnim selom, gdje su kontinuirano stanovanje i zajedničke duhovne tradicije opstale bez prekida do danas.[7]

Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948. Sebastiju su zauzele jordanske snage. Godine 1961. imala je 1345 stanovnika. Jordanski arheolozi također su restaurirali rimsko kazalište u blizini grada. Jordan je sačuvao kontrolu nad selom sve do Šestodnevnog rata 1967. od kada je pod izraelskom vojnom okupacijom, dok je na tom području ostala palestinska civilna uprava.

Izraelska okupacija

Ruševine Samarije 2016.

Krajem 1976. godine, izraelski doseljenički pokret Gush Emunim, pokušao je osnovati naselje na osmanskoj željezničkoj stanici. Izraelska vlada to nije odobrila, a skupina koja je uklonjena s mjesta kasnije je osnovala naselje Elon Moreh uz Nablus.

Godine 2024. izraelska vojska okupirala je drevno nalazište Sebastije koje se nalazi odmah iznad izgrađenog područja modernog sela na istočnoj padini brda, ranivši seljane i ilegalno zauzevši zemljište na vrhu brda i gradski trg. U studenom 2025. Izrael je najavio planove za eksproprijaciju 1800 dunama (1,8 km² ) zemlje oko arheološkog nalazišta, što ga čini najvećim nacionaliziranim arheološkim nalazištem na Zapadnoj obali. Izraelska vlada rekla je da je taj potez učinjen kako bi se mjesto zaštitilo od pljačke, a Palestinska uprava rekla je kako je eksproprijacija način daljnje aneksije Zapadne obale.[17][18] Između ostalog, eksproprijacija zemlje koja je stoljećima bila u vlasništvu lokalnog stanovništva rezultirat će gubitkom otprilike 3000 stabala maslina, od kojih su neka stara nekoliko stotina godina.[19]

Od 2026. godine UNESCO ju je uvrstio na popis mjesta svjetske baštine u Aziji, ali odmah i na popis ugroženih mjesta svjetske baštine.[20]

Projekt integriranog regionalnog razvoja Sebastije (2026.-2029.) velikodušno financira Vlada Južne Koreje (9 milijuna američkih dolara), a njegov je cilj obnova turističke infrastrukture, restauracija povijesnih zgrada i izgradnja lokalnih kapaciteta, posebno za žene i mlade.[7]

Literatura

Bilješke

  1. ↑ a b Preliminary Results of the Population, Housing and Establishments Census, 2017 (PDF). Palestinski središnji zavod za statistiku, str. 64.–82. (engl.) Pristupljeno 13. kolovoza 2026.
  2. ↑ Popis stanovništva PCBS-a iz 2007. (PDF; 2,4 MB). Palestinski središnji zavod za statistiku, str. 110. (engl.) Pristupljeno 13. kolovoza 2026.
  3. ↑ Arad 2025.
  4. ↑ a b Reinhard Pummer, Samarija, Enciklopedija antičke povijesti, str. 1.–3. ISBN 9781405179355
  5. ↑ Dan Barag, Kraljevski dvorac kralja Heroda u Samariji-Sebaste, Palestina Exploration Quarterly, 125 (1), 1. siječnja 1993., str. 3.–18.
  6. ↑ Spain helps restore Sebastia, Palestinian town with historic sites, United Nations Development Programme, 23. travnja 2003. (engl.) Pristupljeno 13. kolovoza 2026.
  7. ↑ a b c Executive Summary of Sebastia. UNESCO. Pristupljeno 13. kolovoza 2026.
  8. ↑ Zertal, 2004., str. 461.-464.
  9. ↑ Yaron Z. Eliav, A Companion to the Hellenistic and Roman Near East, John Wiley and sons, 2022. str. 262. ISBN 978-1-4443-3982-6
  10. ↑ Sebaste, turistička agencija Svete Zemlje Atlas (engl.) Pristupljeno 13. kolovoza 2026.
  11. ↑ Guy Maclean Rogers, For the Freedom of Zion: The Great Revolt of Jews against Romans, 66-74 CE, Yale University Press, New Haven and London, 2021., str. 27. ISBN 978-0-300-26256-8.
  12. ↑ Josip Flavije, De Bello Judaico („Židovski ratovi”) i.xxi.§2
  13. ↑ History of Bethlehem. Općina Bethlehem. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. siječnja 2008. Pristupljeno 15. studenoga 2008.
  14. ↑ Hütteroth i Abdulfattah, 1977., str. 129
  15. ↑ Guérin, 1875., str. 188.–196.
  16. ↑ Mills, 1932., str. 64.
  17. ↑ Hadeel Al-Shalchi, Israel is seizing an ancient historical site to turn it into a tourist site, NPR, 18. prosinca 2025. (engl.) Pristupljeno 13. kolovoza 2026.
  18. ↑ Emanuel Fabian, Israel begins seizing 1,800 dunams of West Bank land to develop archaeological site, The Times of Israel, 20. studenoga 2025. (engl.) Pristupljeno 13. kolovoza 2026.
  19. ↑ Arad 2025.
  20. ↑ Sebastia, službene stranice UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 13. kolovoza 2026.

Poveznice

Vanjske poveznice

Ostali projekti

Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Sebastija

Content Disclaimer

Informasi ini disarikan dari Wikipedia dan disajikan kembali untuk tujuan edukasi. Konten tersedia di bawah lisensi CC BY-SA 3.0. Kami tidak bertanggung jawab atas ketidakakuratan data yang bersumber dari kontribusi publik tersebut.

  1. The information displayed on this website is sourced in part or in whole from Wikipedia and has been adapted for the purpose of restating it. We strive to provide accurate and relevant information, however:
  2. There is no guarantee of absolute accuracy. Wikipedia is an open, collaborative project that can be edited by anyone, so information is subject to change.
  3. It is not intended to constitute professional advice. The content displayed is for informational and educational purposes only. For important decisions (e.g., medical, legal, or financial), please consult a professional.
  4. Content copyright. Wikipedia is licensed under the Creative Commons Attribution-ShareAlike License (CC BY-SA). This means that content may be reused with appropriate attribution and shared under a similar license.
  5. Responsible use. Any risk arising from the use of information from this website is entirely the responsibility of the user.