U svojem filozofijskom radu, Kupareo je zaokupljen dubokim smislom i svrhom umjetnosti.[1]
Životopis
Rodom je s otoka Hvara, a potječe iz stare srednjodalmatinske plemićke obitelji, podrijetlom s otoka Šolte i Splita.[2]
Godine 1930. stupio je u Dominikanski red u Dubrovniku, a 1937. godine zaređen je za svećenika u Splitu. Za svoju svećeničku službu odabrao je geslo: „S Njim trpimo, da se s Njim i proslavimo“ (Rimljanima 8, 17). Diplomirao je 1939. godine na Visokom filozofsko-teološkom učilištu Dominikanskoga reda u Dubrovniku.
Uređivao je mjesečni časopis Gospina krunica za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U istom razdoblju studirao je na Mudroslovnom fakultetu Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu gdje je postao profesorom talijanskoga jezika i književnosti (15. listopada 1943.) i profesorom etike i estetike (19. ožujka 1944.). Surađivao je s Alojzijem Stepincem, kojemu je bio i nakladnik. Od 1941. godine upravljao je Dominikanskom nakladom Istina. Za to je vrijeme obnašao službu kapelana u Trnju.
Padom NDH smatrao je da ne mora bježati pred partizanima te se nije zaputio prema Bleiburgu. Utoliko više što je računao na znance i prijatelje Židove kojima je spasio život, na način da im je davao lažne potvrde o krštenju i vjenčanju, da bi mogli pobjeći Gestapu i otići u Švicarsku.
Godine 1947. protiv svoje volje bio je prisiljen emigrirati iz Hrvatske. Otišao je u Olomouc u Češku, gdje je magistrirao teologiju.
Potkraj 1947. i tijekom 1948. zatekao se u Španjolskoj, zajedno sa skupinom od pedesetak Hrvata, među kojima su većinu činili studenti, a ostali su bili svećenici i intelektualci raznih zvanja. Kupareo je zajedno s franjevcem Brankom Marićem dao ideju za osnivanje Zajednice Hrvata u Španjolskoj (Union Croata en Espańa). Zajednica je osnovana 23. lipnja 1948. u franjevačkom samostanu San Francisco Grande u Madridu, a Kupareo je bio među odbornicima.
Dominikanske starješine ga narednih godina šalju diljem svijeta; u tom razdoblju objavljuje knjižicu Pasión de Cristo: Poema sacro en cinco misterios (Madrid, 1949., knjiga od 86 stranica). Naposljetku dolazi u Čile, gdje je dobio zadaću sudjelovati u obnovi Čileanske dominikanske provincije.
Na poziv Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu (Pontificia Universidad Católica de Chile) 1950. godine dolazi predavati estetiku i aksiologiju na tamošnjem Fakultetu filozofije i odgojnih znanosti. Iduće, 1951., godine na istom sveučilištu je doktorirao, disertacijom pod nazivom Ars et Moralis. Na istom je sveučilištu bio dekanom (u dva navrata) i prorektorom.
Predavao je nekoliko predmeta na Papinskom katoličkom sveučilištu:
dogmatiku na Instituto Familiar,
eksperimentalnu psihologiju u Seminario de Santiago,
katoličku kulturu na Arhitektonskom fakultetu i
estetiku likovnih umjetnosti na Likovnoj akademiji.
Uređivao je časopise El mundo católico i Anales de la Facultad de filosofia y ciencias de la educación, a pokrenuo je časopis za filozofiju umjetnosti Aisthesis.
1964. godine pokrenuo je na Filozofskom fakultetu Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu Centro de Investigaciones Estéticas, koji danas djeluje pod imenom Instituto de Estetica.[3]
Godine 1971. vratio se u Hrvatsku nakon što je pretrpio moždani udar. Boravio je do smrti u dominikanskom samostanu na Koloniji (Kontakova 1), gdje je nakon stanovitoga oporavka razvio vrlo plodnu spisateljsku djelatnost. Kao profesor emeritus Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu, istodobno nastavlja na španjolskom jeziku objavljivati radove u čileanskom filozofskom časopisu Aisthesis, kojega je sam bio pokrenuo u svojem čilanskom razdoblju. Zadnji od tih radova na španjolskom jeziku je La Belleza y el Arte, objavljen 1995. godine.[4]
Od 1960. član je The American society for Aesthetics (Cleveland, Ohio).
Od 1985. godine inozemni je član Čileanske akademije (Instituto de Chile).[5]
30. travnja 1995. godine predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.[6] Iste godine dobio je i Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području književnosti.[7]
Djela
Za života je objavio 25 knjiga svojih djela. Od tog je devet znanstvenih rasprava o estetici na hrvatskom, latinskom i španjolskom jeziku, a 14 je knjiga drama, pjesama, pripovjedaka i romana na hrvatskom, češkom i španjolskom jeziku. Neka djela su mu prilagođena kao radio-drama, kao Baraban iz 1943., koji je 1944. izveden na Hrvatskom krugovalu.
Objavio je i hrvatski prijevod autobiografije sv. Male TerezijePovijest jedne duše.
Književnost
Pjesme i psalmi, (zbirka pjesama) Šibenik, 1939.
U morskoj kući, 1940.
Jedinac, 1942.
Baraban, Zagreb, 1943.
Magnificat, 1943.
Pasión de Cristo, Madrid, 1949.
Sliepo srdce - Gluma u dva čina, Zagreb, 1944.
Nad kolievkom srdca, (zbirka pjesama) Zagreb, 1945.
Nad rijekama, (zbirka pjesama) Madrid, 1948.
Blagoslov zvijezda, Hrvatska revija, Buenos Aires, 1961. (izbor iz prve tri zbirke pjesama)[8]
Na trgu u Vrboskoj ispred Gospine crkve-tvrđave 26. rujna 2014. otkriveno je njegovo poprsje, rad kipara Kuzme Kovačića, a na obali u Vrboskoj, na obiteljskoj kući u kojoj je Kupareo proveo djetinjstvo, 26. rujna 2014. otkrivena mu je spomen-ploča.[11]
Dana 23. studenoga2017. na Institutu za estetiku Čileanskog papinskog katoličkog sveučilištu u Santiagu svečano je otkriveno njegovo poprsje (bista), također rad kipara [Kuzma Kovačić|Kouzme Kovačića].[12]
↑CroExpressArhivirana inačica izvorne stranice od 1. prosinca 2017. (Wayback Machine) CroExpress. HRVATI SU ODUVIJEK UGLEDNI ČLANOVI ČILEANSKOG DRUŠTVA Dokaz je i ovaj čovjek koji upravo dobiva bistu ispred sveučilišta u Santiagu, www.croexpress.eu, 21. studenog 2017. (pristupljeno 24. studenog 2017.)
↑Rajmund Kupareo, Estetička aksiologija (preveli Marta Tomić i Matija Janeš), Matica hrvatska, Ogranak Hvar, Hvar, 2020. (254 str.), ISBN 9789535549888
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska. Dopusnica nije potvrđena VRTS-om. Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
Petar Marija Radelj, Testigo de la Belleza: Životopis Rajmunda Kuparea, bibliografija 21 estetičkoga djela na kastilskom, poveznice na 16 rasprava i pet članaka o njemu, šest pjesama u prijevodu na kastilski (Večernji psalam, Psalam djeteta, koje je našlo sreću, Na Božić, Psalam I., Psalam V. i Psalam VII.) i zadnja rasprava La Belleza y el Arte (Premišljanja o ljepoti i umjetnosti), 17. studenoga 2014.