Potaninia, biljni rod ružovki iz suhih dijelova Kine i Mongolije. ^[1] Niski grmovi s vrlo sitnim listovima, prilagođeni hladnim stepama i polupustinjama.

Nazvan po ruskom istraživaču Potaninu.^[2]

Potaninia mongolica jedini je predstavnik roda Potaninia, stare i usamljene grane ružovki koja je opstala po suhim kamenjarima Mongolije i sjeverne Kine.^[2]

Već desetljećima smatra se rijetkom i ugroženom vrstom. Njezino prirodno područje rasprostranjenosti oduvijek je bilo maleno, ali su ga suša, promjene okoliša i ljudsko djelovanje još više smanjili. Populacije nestaju polako, gotovo neprimjetno, kao da se biljka svake godine malo više povlači iz svijeta.^[2]

To je biljka surovih krajeva: podnosi siromašna tla, velike vrućine, jake zime, sušu, pa čak i blago alkalna i slanasta tla. Ali ipak ima jednu slabost — vlagu u tlu. O njoj ovisi više nego o hranjivima ili organskoj tvari. Ako vode nema dovoljno, biljka jednostavno prekida rast i čeka bolje vrijeme. Ne bori se protiv suše snagom, nego strpljenjem. Zato je nazivaju tipičnom biljkom koja “izbjegava sušu”.^[2]

Razmnožavanje joj je teško i sporo: iz sjemena, dijeljenjem korijena, ili zakorjenjivanjem polegnutih grana. Nijedan način nije naročito uspješan. Upravo je ta teška reprodukcija jedan od glavnih razloga zašto je postala tako rijetka.