Članica je Europske unije i NATO-a. Ukupna površina Poljske je 312 696 km², što je čini 69. na popisu najvećih država svijeta i 9. najvećom u Europi. U Poljskoj živi više od 38 milijuna ljudi, po čemu je 34. u svijetu i 8. u Europi.
Poljska je unitarna država, koju čini 16 vojvodstva.
Ime
Ime Polska, koje se pojavljuje sredinom 11. stoljeća, dolazi od drevnoga slavenskog plemena Polanie („Oni koji žive na polju”, doslovno Poljaci), koje se naselilo u nizinama između Odre i Visle nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva, u 5. stoljeću. Pretpostavlja se da je glavno zanimanje toga plemena bila zemljoradnja, dok je kod ostalih plemena, npr. Vislana i Mazovljana bilo drukčije jer su naseljavali šumovite krajeve.
U prošlosti su korišteni latinski nazivi terra Poloniae — poljska zemlja ili Regnum Poloniae — poljsko kraljevstvo. Imenom Poljska (polj.Polska) počinje se koristiti u 11. stoljeću. Zemlja Poljana je u 14. stoljeću nazivana Staropoljska (polj.Staropolska), a kasnije Velikopoljska (polj.Wielkopolska). Južne zemlje su zbog kontrasta nazivane Malopoljska (polj.Małopolska).
Ostala imena Poljske (polj.Lechia, per.Lachistan, lit.Lenkija) i Poljaka (rus.Lях, mađ.Lengyel) potječu od imena plemena Leđana, za koje se smatra da su živjeli u sadašnjemu jugozapadnom dijelu Poljske.
Povjesničari pretpostavljaju da su tijekom kasne antike na prostoru današnje Poljske živjele mnoge različite etničke skupine. Točna etnička i jezična pripadnost tih skupina predmetom je velikih rasprava. Posebno su mjesta i vrijeme postojanja prvobitnih naselja slavenskih plemena bila predmetom velikih kontroverzija.[3]
Nakon smrti Mješka II., zemlja tone pod poganskom pobunom i ustankom velikaša. U toku pobune uništena je crkvena organizacija, a prijestolonasljednik Kazimir I. Obnovitelj je bio primoran otići iz zemlje te gubi krunu.[5] Pritom Česi zauzimaju Šlesku te uništavaju Gniezno i Poznanj. Zahvaljujući njemačkoj pomoći vraća se u zemlju, ali samo kao knez. Premješta prijestolnicu u Krakov, a pod kneževinu vraća Mazoviju, Šlesku i Pomorje.[4][5] Najveća zamjerka njegove vladavine je u tome što nije uspio osamostaliti kneževinu. Umire 1058. godine.[5] Nasljeđuje ga Boleslav II. Smjeli.
Boleslav II. Smjeli se nakon uspješnih ratova uspio Poljskoj povratiti status kraljevine, okrunivši se za kralja 1076. godine.
Postojala je do 1795. godine, a u 16. i 17. stoljeću predstavljala je najveću državu Europe. Država je u svoje vrijeme bila vrlo napredna u kulturno-političkom smislu, a razlog tomu je izrazita multikulturalnost i prisutnost visokog broja obrazovanih ljudi.
Država se prema veličini površine većim dijelom prostirala na prostoru današnje Ukrajine, Bjelorusije, Poljske, Rusije, Litve, Latvije i Estonije. Ukupna površina 1618. godine iznosila je 1.153.465 četvornih kilometara. Na vrhuncu moći u njoj je živjelo oko 14 milijuna ljudi, a većinu stanovnika činili su redom Poljaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Litavci, Nijemci, Židovi i ostale narodnosti. Glavna središta države bili su poljski gradovi Krakov i Varšava, a politička moć se centrirala prema zapadnim krajevima države u današnjoj Poljskoj i Litvi.
Druga podjela odvila se 1793. godine, dvije godine nakon donošenja Ustava 3. svibnja, između Ruskog Carstva i Pruske te je okupirano područje od oko 200.000 km2 s oko 4 milijuna stanovnika. Većinski dio postaje ruski protektorat te ustav postaje ništavan.[5]
Nakon Prvoga svjetskog rata, Poljsku je zadesio još jedan rat; tj. Poljsko-boljševički rat. Trajao je od 1919. do 1921., a službeno je završio mirom u Rigi. Na tijek rata uvelike je utjecala pobjeda nad Sovjetima u blizini Varšave popularno zvana „Čudo na Visli”.
Nakon rata Poljska je, unatoč predloženoj Curzonovoj liniji na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., dobila velika područja na istoku poput Vilniusa i Lavova, pomaknuvši granicu 150 km istočno od dogovorene linije. U ratu se profilirao general Józef Piłsudski, koji će do svoje smrti 1935. godine sa stankama biti „načelnik države”, premijer republike i ministar vojske.
Godine 1939. podijeljena je Poljska između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Nakon Drugog svjetskog rata, Poljska je dobila nova područja na zapadu, ali je izgubila dvostruko veća područja na istoku. Time je u većoj mjeri ispoštovana Curzonova linija. Njemačka je nakon rata izgubila ogromna područja na istoku, koja su pripojena Poljskoj kao kompenzacija za ratna stradavanja. Poljaci i Ukrajinci iz nekoć istočnih dijelova Poljske deportirani su u zapadne dijelove, koji su nekoć pripadali Njemačkom Carstvu, a Nijemci su protjerani u Njemačku.
Rujna 1939., Treći Reich je zauzeo 48,4% poljskog teritorija na kojem je bilo 63% poljskog stanovništva, dok je SSSR zauzeo 51,6% teritorija na kojem je bilo 37% stanovništva.[7]
Okupacija je okončana 1945. godine nakon što su se njemačke snage, poražene na Istočnom bojištu povukle s poljske teritorije pred sovjetskim i prosovjetskim poljskim snagama.
Do invazije je došlo nedugo nakon što su u ljeto 1939. godine nacistička Njemačka i SSSR sklopile sporazum o savezništvu koji je, između ostalog, predviđao likvidaciju Poljske kao države, odnosno podjelu njene teritorije na temelju tzv. Curzonove linije, pri čemu je Njemačkoj pripao zapadni dio, a Sovjetima istočni dio koji je nakon okončanja sovjetske invazije u jesen 1939. formalno pripojenBjeloruskoj i Ukrajinskoj SSR u sastavu SSSR, a manji dio Litvi nekoliko mjeseci prije nego što je ta država pripojena SSSR-u kao jedna od njegovih republika.
Teritorije koje su se našle pod njemačkom vlašću su podijeljene na dvije zasebne cjeline - zapadni dijelovi (uglavnom oni koji su bili carske Njemačke i Austro-Ugarske prije Prvog svjetskog rata su neposredno priključeni Trećem Reichu; istočni dijelovi (uključujući predratnu prijestolnicu Varšavu) su postali dio područja pod specijalnom upravom poznatom kao Generalno guvernatorstvo. Nakon što je Njemačka u ljeto 1941. godine izvela invaziju na SSSR, brzo je pod svoju vlast stavila ostatak predratne Poljske. Južni dio, koji će postati poznat kao tzv. Distrikt Galicija (i odgovara današnjoj Zapadnoj Ukrajini, je priključen Generalno guvernatorstvu. Manji dio na sjeveroistoku predratne Poljske (i dijelu današnje Poljske) je postao dio tzv. Okruga Bialystoka. Ostatak je pripadao novoformiranim područjima Reichskomessariat Ostland (Litva i Bjelorusija), odnosno Reichskommissariat Ukraine.
Nova poljska republika organizirana je kao komunistička država pod imenom Narodna Republika Poljska.
Komunisti su odmah nakon oslobođenja 1944., preuzeli vlast. Ime države promijenjeno je tek osam godina kasnije, prikazujući tako uništenje svega demokratskog u toj državi.
Iako je NR Poljska bila je suverena država po međunarodnoj definiciji, njezine vođe morale su proći odobrenje Kremlja. Svoju su politiku prilagodili s onom u Moskvi, radeći tako od Poljske satelitsku zemlju Istočnoga bloka, tj. SSSR-a.
Poljski se reljef sastoji gotovo isključivo od sjevernoeuropske nizine s prosječnom nadmorskom visinom od 173 metra, dok su na jugu (Sudeti i Krkonoše), te Karpati i Tatre, gdje je najviši vrh Poljske, Rysy (2,499 m). Dužina obale je 440 km,[12] Godine 1939 Poljska je imala 70 km obalne dužine i jednu luku – Gdinju.[13] Trenutno, velike morske luke ima u nekoliko gradova Gdańsk, Gdynia, Szczecin, Świnoujście, Police i Kołobrzeg.
Vode
Kroz nizinu teče nekoliko velikih rijeka - Visla (Wisła), Odra i Varta (Warta). Riječne luke ima, među ostalima:
Od 1999. godine Poljska ima novi ustroj. Područje je podijeljeno na vojvodstva (županije, polj.województwo), koja su potom podijeljena na kotare (okruge, powiat), potom razdijeljene na općine (gmina).
Trenutno Poljska ima 16 vojvodstava (województwo), 379 kotara (okruga, powiat) i 2478 općina (gmina).
Predsjednik države bira se na općim izborima svakih pet godina. On je šef države, najviši predstavnik zemlje u domaćim i međunarodnim pitanjima, te vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Ima ovlasti pod određenim okolnostima raspustiti zakonodavna tijela i raspisati nove izbore.
Predsjednik vlade predsjeda Vijećem ministara, koje izvršava odluke zakonodavnih tijela. Predsjednika vlade imenuje predsjednik države uz odobrenje parlamenta, a najčešće je to vođa vladajuće stranke. Članove Vijeća ministara imenuje donji dom parlamenta.
Parlament ili Narodna skupština (Zgromadzenie Narodowe) ima Donji dom (Sejm) s 460 zastupnika i Senat (Senat) sa 100 zastupnika. Zastupnici se biraju svake četiri godine, većinskim sustavom glasovanja po pokrajinama. Ustavom manjine imaju dva zastupnička mjesta. Stranke moraju imati barem 5% ukupnog broja glasova kako bi ušle u parlament.
Glavne grane sudstva su Vrhovni sud (Sąd Najwyższy), čije suce imenuje predsjednik države na preporuku Državnoga sudbenog vijeća na neograničeno vrijeme, i Ustavni sud (Trybunał Konstytucyjny), čije suce bira Sejm na mandat od devet godina.
Krajem sedamdesetih god. XX. st. javljaju se velikih gospodarskih problemi, zbog kojih je dijelom i pao komunizam.
Pobjedom demokracije i stjecanjem samostalnosti, uvedene su reforme radi prelaska na slobodno tržište. Nakon početne krize, gospodarstvo je ravnomjerno raslo, kao i privatizacija i strana ulaganja
Strukturne promjene zdravstva, obrazovanja, mirovinskog sustava i državne uprave izazvale su znatne porezne pritiske.
Poljska je uglavnom dijelila sva razdoblja kulturnog razvitka Zapada. Renesansa je dovela do procvata poljske kulture, dok je reformacija ubrzala razvoj književnosti na poljskom. Francuska je kultura jako utjecala na Poljsku u 18. i 19. stoljeću.
Ovo su samo neki od brojnih Poljaka koji su doprinijeli svjetskoj kulturi:
Na području današnje južne Poljske poznate i kao Małopolska postojala je u ranom srednjem vijeku država Bijelih Hrvata. Poznato je da se još u 19. i 20. st. oko sto tisuća poljskih imigranata u SAD prilikom ulaska izjasnilo kao Białochorwaty ("Bjelohrvati"), ali Poljaci nikad nisu čuli niti za Bjelohrvate, niti za Bijelu Hrvatsku (osim sveučilišnih profesora i studenata slavistike).
Poljaci (kao i još neki europski narodi) nemaju pozdrav za "Dobro jutro". Njima je od zore "Dzień dobry". ("Dobar dan.")
Kako je vinova loza u Poljskoj vrlo rijetka tako je, naravno, i vino. Tako, zimi, Poljaci tradicionalno ne piju kuhano vino već čaj ili kuhano pivo (!). "Grzane piwo z sokiem" je nacionalno zimsko piće - zgrijano pivo sa slatkim sokom. Poljaci piju i hladno pivo sa sokom.
Poljaci su skloni stvari nazivati opisnim načinom; tako je najslavenskije piće "medovina" kod Poljaka "miód pitny" ("pitki med").
Varšava je kroz čitavu povijest Poljske bila u "zapadnoj polovici države". Od kraja 2. svjetskog rata kad su Poljaci definitivno ostali bez svojih istočnih krajeva u korist SSSR-a, Varšava je u "istočnoj polovici države".
Poljaci se jako ponose svojim medenjacima koji su opako začinjeni svim i svačim - od papra i cimeta do raznih drugih dodataka. To je dokaz da je Poljska nekad bila moćna država koja si je mogla priuštiti obilan uvoz začina iz Azije. Tijesto za prave tradicionalne medenjake, nakon što je zamiješeno, odležava 2 godine.
Letonija (Latvija), tada Kurlandska kneževina, kao poljski vazal imala je i kolonije, npr. na Tobagu (danas Trinidad i Tobago) koje su kasnije postale poljske.
U Šleskoj, Pomeraniji i Istočnoj Pruskoj, krajevima koje je Poljska nakon 2. svjetskog rata dobila od Njemačke, Poljaka je bilo vrlo malo. Tek četvrtina mjesta imala je i poljsko ime; danas u svim tim mjestima žive Poljaci, mahom protjerani iz bivše istočne Poljske i sva mjesta imaju "prilagođena", slavenizirana poljska imena.
Bjeloruse Poljaci smatraju Rusima, a Rusi se šale na račun njihova jezika i pogrdno ih nazivaju Poljacima.
Grkokatolička kršćanska denominacija nastala je tako da su Poljaci natjerali pravoslavce nad kojima su vladali u svojoj nekad divovskoj državi da prihvate Papu kao vrhovnog crkvenog gospodara, ali su im dozvolili da zadrže pravoslavni obred. Papa se složio u svrhu privlačenja duša "pravovjerstvu".
Lavov u današnjoj Ukrajini (ukr. Lviv, polj. Lwów, njem. Lemberg) svojevremeno je bio jedan od najvećih i najprosperitetnijih poljskih gradova sa zamršenim nacionalnim sastavom: Poljaci u većini + Ukrajinci + Rusi + Bjelorusi + Židovi u gotovo jednakim omjerima i nešto Litvanaca. Danas u Lavovu gotovo da i nema Poljaka - tek gdjekoji koji se obogatio na zapadu pa kao umirovljenik obnavlja svoju rodnu ili roditeljsku kuću.
Južno od Chicaga postoji nekoliko okruga u kojima žive gotovo isključivo Poljaci; College of Illinois svoje web stranice održava jednako kako na engleskom tako i na poljskom.
↑ abPoland. International Monetary Fund. Pristupljeno 4. listopada 2018.
↑Maciej Kosiński, Magdalena Wieczorek-Szmal. 2007. Z mroku dziejów. Kultura Łużycka ([[polj.]])(PDF). Muzeum Częstochowskie. Rezerwat archeologiczny. str. 3–4. ISBN978-83-601281-1-4. Pristupljeno 4. siječnja 2018.. ... kultura łużycka nie tworzyła jednej zwartej całości. Jak się wydaje, jej skład etniczny był niejednorodny.Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
↑ abcdefgKolegij Poljska kultura i civilizacija na katedri za Poljski jezik i književnost na odsjeku za Zapadnoslavenskih jezike Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, akademske godine 2015./2016.
↑ abcdefghijkMichał Timowski, Najkrotsza historia Polski (hrvatsko izdanje -Kratka povijest Poljske, prijevod: Magdalena Najbar-Agičić, Matica Hrvatska, Zagreb, 1999., {{ISBN|953-150-534-9}}), Wydawnictwo Trio, Warszawa, 1995.
↑ abPartitions of Poland (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 2. siječnja 2019.
↑Borodziej 2006, str. 14. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBorodziej2006 (pomoć)
1) Značajan dio teritorija se nalazi u Aziji2) Nije član UN-a. Priznalo ga je 97 od 193 država članica UN-a (do kraja 2020.), 22 od 27 zemalja EU.
3) U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Europom
4) Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Europe
5) Priznata od strane više članica UN-a, uključujući Rusku Federaciju