Povijest skupine iranskih jezika započinje još u sedmom stoljeću prije Krista. Perzijski je najznačajniji u skupini iranskih jezika i jedini za koga je, na osnovu pisanih spomenika, dokazano da je postojao kao stari, jezik srednjeg doba i suvremeni jezik.
Kao indoeuropski jezik, perzijski ima određenih sličnosti s ostalim jezicima iz indo-europske porodice.
Perzijski jezik je u svom razvoju imao tri glavna razdoblja:
Novi perzijski jezik datira od vremena prihvaćanja arapske abecede oko 650. godine, kada je, u vrijeme otpočinjanja islamskog utjecaja, poprimio veliki broj arapskih riječi, prerastajući u jedan izvanredno bogat jezik. Perzijski jezik je pretrpio tako male promjene tijekom čitavog zadnjeg tisućljeća, da obrazovani Iranac može čitati rukopise sačinjene stoljećima unazad bez posebnih teškoća.
književni govorni
sam, jesam perz. hastam hasam
si, jesi perz. hasti hasi
je perz. hast ili ast -e
smo, jesmo perz. hastim hasim
ste, jeste perz. hastid hasid
su, jesu perz. hastand hasand
dati, perz. dadan, prezentska osnova: deh < srednjoperz. prezentska osnova dad < staroperz. prezentska osnova data-, imenica: dade
derati, perz. daridan, prezentska osnova: dar
čamiti, perz. čamidan, prezentska osnova: čam
goriti, perz. goridan ili gor gereftan, prezentska osnova: gor, imenica gorre
Abeceda perzijskog jezika ima 32 znaka i još 3 posebna znaka koja to zapravno i nisu, nego su različiti pravopisni oblici za slova, i u slučaju lām alefa, ligatura.