Madrigal je oblik svjetovne vokalne glazbe najtipičniji za razdoblja renesanse (15. – 16. stoljeće) i ranog baroka (1580. – 1650.).^[1] Polifoni madrigal nema pratnju, s dva do osam glasova, obično tri do šest, dok se metar kreće između dva ili tri terceta, nakon kojih slijede jedan ili dva dvostiha.^[2] Za razliku od strofičnih oblika, većina madrigala je komponirana kroz strofu, s različitom glazbom za svaku strofu, pri čemu skladatelj izražava emocije u svakom retku i pojedinačnim riječima pjesme.

Madrigali koje su napisali talijanizirani francusko-flamanski skladatelji 1520-ih djelomično potječu od frottole (1470. – 1530.); djelomično od obnovljenog interesa za narodnu talijansku poeziju; djelomično od francuske šansone; i od motetske polifonije. Tehnički kontrast je u tome što se frottola sastoji od glazbe postavljene u strofe, dok je madrigal komponiran kroz strofu. Renesansni madrigal razlikuje se od talijanskog trecento madrigala (1300. – 1370.) i dijeli samo ime koje potječe od latinskog „matricalis” (majčinski).

Umjetnički, madrigal je bio najvažniji svjetovni oblik u renesansnoj Italiji, dosegnuvši svoj vrhunac krajem 16. stoljeća, kada su ga usvojili njemački i engleski skladatelji poput Johna Wilbyea, Thomasa Weelkesa i Thomasa Morleyja. Većina engleskih madrigala bile su a cappella skladbe za tri do šest glasova, kopirajući ili prevodeći talijanske stilove. Do sredine 16. stoljeća talijanski skladatelji spojili su madrigal s kantatom i dijalogom; do početka 17. stoljeća arija ga je zamijenila u operi.