Kristeva vidi rođenje kao najveće odvajanje u čovjekovom životu pošto se čovjek u tom činu razdvaja od svog tijela, što je prolazna faza koja daje plodno tlo za ulaz u ljudsko društvo. Prema Kristevoj, stvara se jezička sposobnost u interakciji u procesu razdvajanja s majkom i ljudskog društva; a jezik se sastoji i od znakova i psihe.
Kao književna teoretičarka zalaže se za teoriju da se proces tumačenja sastoji od semiotike i psihoanalize. Na taj način ona spaja strukturalistički pogled na znak sa psihonalitičkom teorijom o simboličnom podtekstu napravljenom u unutarnjim procesima kako kod govornika tako i kod slušatelja. Vezu između semiotike i simbolike, Kristeva opisuje kao dijalektičku u kojoj bi trebala vladati ravnoteža.
Radovi (izbor)
Séméiôtiké: recherches pour une sémanalyse
La Révolution Du Langage Poétique: L'avant-Garde À La Fin Du Xixe Siècle, Lautréamont Et Mallarmé
About Chinese Women
Powers of Horror: An Essay on Abjection
In the Beginning Was Love: Psychoanalysis and Faith