Ivan Babonić
slavonski ban
knez
Smrt	iza 1334.
Plemićka kuća/obitelj	Babonić
Supruga	Klara Eufemija Gorička
Djeca	nekoliko kćeri
Otac	Baboneg II.
Vjera	rimokatoličanstvo
Normativni nadzor wikipodatci
v r u

Ivan I. Babonić († nakon 1334.), slavonski knez, slavonski ban (1316. – 1322.) i hrvatski ban (1322. – 1323.) iz obitelji Babonića. Bio je sin kneza Babonega II., brat slavonskog bana Stjepana V. († o. 1320.) i nećak bana Stjepana III. († nakon 1295.).

Poslije smrti njegova rođaka bana Radoslava I. 1295. godine koji nije ostavio muških potomaka, knez Ivan I. i njegova braća Stjepan V., Radoslav II. i Oto sukobili su se s kraljem Andrijom III. (1292. – 1301.) oko rođakovog nasljedstva, osobito grada Vrbasa. Međutim, potaknut političkim akcijama suparničke anžuvinske dinastije, Andrija III. se izmirio s Babonićima u ljeto 1299. godine te im dodijelio sve posjede preminulog Radoslava I., izuzev Susedgrada, Vrbasa i Glaža te im predao banski naslov.^[1] Kao odgovor na darovnicu Andrije III., napuljski je kralj Karlo II. Anžuvinac potvrdio Babonićima 7. rujna 1299. godine sve posjede i dodijelio im nasljednu bansku čast.

Dolaskom Anžuvinaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje, Babonići su izgubili nasljednu bansku čast, zbog čega im je opala moć i utjecaj pa su se povezali s Habsburgovcima preko bračnih veza s Goričkim grofovima, nakon što je knez Ivan I. uzeo 1308. godine Klaru Eufemiju Goričku za svoju ženu.^[2]

Godine 1309. sudjelovao je u sukobima u Furlaniji na strani goričko-tirolskog grofa Henrika II. Sukobi su se nastavili i 1310. godine kada je knez Ivan I. opet došao s vojskom od šest stotina vojnika i potukao saveznika Henrikova protivnika, kneza Rizzara de Camina. Godine 1313. ponovno je priskočio u pomoć grofu Henriku II. i opsjeo grad Udine te popalio i opustošio okolna sela.

Naslijedio je brata u banskoj časti i nastavio sukob s Gisingovcima, koji su bili protivnici kralja Karla I. Roberta (1301. – 1342.). U tim borbama, ranjen je prilikom opsjedanja grada Zdenca. Kralj mu je za nagradu dao grad Moslavinu te posjede Međurječje i Položnicu u Goričkoj župi, a potvrdio mu je još neke posjede, koje je Ivan već bio oteo protivnicima. Godine 1316. hrvatsko-dalmatinski ban Mladen II. Šubić Bribirski (1312. – 1322.) digao je vojsku protiv slavonskog bana Ivana, ali već 1319. godine njih dvojica zajedno ratuju protiv srpskog kralja Stefana Uroša Milutina (1282. – 1321.).^[3]

Braća Babonići podijelili su obiteljske posjede među sobom 1313. i 1314. godine, čime je Stjepan IV. dobio stare obiteljsku baštinu oko Steničnjaka, Ivan I. posjede oko Zrina, a Radoslav II. posjede uz Sanu i grad Blagaj, po kojem su njegovi potomci nazvani Blagajskima.^[4]

Budući da nije imao vlastitih sinova, 1321. godine posinio je nećaka, kneza Ivana II., sina svojeg brata Stjepana V., kojemu je vjerojatno bio krsni kum.^[5]

Godine 1322. provalio je ban Ivan I. s braćom i bosanskim banovima u Hrvatsku, gdje je u bitki kod Blizne porazio hrvatskog bana Mladena II. Nakon pobjede kralj ga je imenovao banom čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. Kako nije imao uspjeha u obnovljanju kraljevske vlasti u Hrvatskoj, kralj Karlo I. ga je razriješio banske časti, zbog čega se Ivan I. sukobio s kraljem. Godine 1326. Babonići su izgubili staru baštinu Steničnjak, ali im je kralj poslije oprostio poslušnost i umjesto Steničnjaka predao im grad Donju Moslavinu. Istodobno, kralj je Ivana imenovao kraljičinim tavernikom (do 1333.).^[4]

• Kekez, Hrvoje, Pod znamenjem propetog lava, Povijest knezova Babonića do kraja 14. stoljeća, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2016. ISBN 978-953-7840-54-9

• Babonići Hrvatska enciklopedija
• Babonići Hrvatski biografski leksikon

Članak Ivan Babonić koji govori o hrvatskom banu je mrva: začetak enciklopedijskog članka. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Wikipedije.