Fonestemi su uzorci glasova koji se sustavno pojavljuju s određenim značenjima u jeziku. Ovaj je koncept 1930. godine predstavio britanski lingvist J. R. Firth, sastavivši termin od grčkih riječi φωνή (phoné, 'zvuk') i αἴσθημα (aisthema, 'zapažanje').^[1] Na primjer, glasovi „lj” i „nj” u hrvatskome se pojavljuju u riječima za nečiste i neugodne pojave, kao što su prljav, ljaga, gnjilo i ljigavo.^[2]

Fonestem se razlikuje od fonema (najmanje jedinice koja razlikuje značenje) i morfema (najmanje jedinice koja nosi značenje) jer ne ispunjuje osnovni kriterij kompozicionalnosti.^[3][4]

U „teoriji znakova” C. S. Peircea fonestem se smatra „ikonom” umjesto „simbolom” ili „indeksom”.^[5]

Fonestemi su ključni za proučavanje unutarnje strukture riječi jer su naizgled slučaj nekompozicionalne unutarnje strukture; odnosno, riječi s fonestemom sadrže jezični materijal koji nije morfem. Fonestemi „fasciniraju neke lingviste”, riječima lingvista Bena Zimmera, u procesima koji mogu postati „mistični” i „neznanstveni”.^[6]

Na primjer, engleski fonestem „gl-” pojavljuje se u velikom broju riječi koje se odnose na svjetlost ili vid, kao što su glitter, glisten, glow, gleam, glare, gloss i tako dalje. Unatoč tomu, preostali dijelovi tih riječi ne čine fonesteme (tj. ne udružuju oblik i značenje), pa tako „-isten”, „-ow” i „-eam” nemaju značajan doprinos u riječima glisten, glow i gleam.^[7] Fonesteme je moguće empirički utvrditi na nekoliko glavnih načina.^[8]

Prvi je način korpusno istraživanje, u kojemu se riječi nekog jezika analiziraju statistički, a određeni par oblika i značenja (fonestem) ima ili nema statistički neobičnu distribuciju u leksikonu.^[8]

Korpusna istraživanja znanstveniku mogu dati uvid u stanje leksikona, što je važan početni korak, no važno je imati na umu da oni ne mogu pružiti informacije o tome što i kako fonestemi predstavljaju govornicima jezika.^[8]

Drugi način zasniva se na ulozi fonestema u kovanju i interpretaciji neologizama (novih riječi). Niz je istraživanja pokazao da pri kovanju ili interpretaciji novih riječi govornici u načelu slijede uzorke fonestema u njihovom jeziku. Na primjer, poznato je da je riječ bangle u engleskome posuđenica iz hindskoga, no govornici engleskoga najčešće je asociraju s engleskom onomatopejom poput bang ('prasak'). Ovom se metodom može dokazati vitalnost fonestemskih uzoraka, no ne donosi nova saznanja o tome što i kako fonestemi predstavljaju govornicima.^[8]

Treći način upotrebljava psiholingvističku metodologiju za istraživanje točne uloge fonestema u procesuiranju jezika. Jedna od tih metoda je fonestemska priprema (priming) – slična morfološkoj pripremi – kojom se može pokazati da govornici procesuiraju fonesteme na sličan način kao i morfeme unatoč činjenici da fonestemi nisu kompozicionalni dijelovi jezika.^[8]

Nekoliko je eksperimenata nastojalo istražiti psihološku prisutnost fonestema u engleskome i švedskome jeziku. Jedan od njih provela je Margaret Magnus kod 2000 ispitanika, koje se ispitivala produkcija i prepoznavanje fonestema.^[9]

Iako su fonestemi specifični za pojedini jezik, pokazalo se da govornici mogu osjetiti neke fonesteme (poput „fl-” i „tr-”) bez obzira na različitu korespondenciju zvuka i značenja u leksikonu njihovog materinjeg jezika (npr. engleskog, francuskog, španjolskog ili makedonskog).^[10]

• stopljenice, riječi koje se sastoje od dvije riječi
• fonestetika, ugoda povezana sa zvučnošću riječi ili dijelova riječi