PROFILPELAJAR.COM

Fanariot

Fanarioti ili grčki fanarioti (grčki: φαναριώτες, rumunjski: fanarioţii, bugarski: фанариоти, turski: Fenerli Rumlar) naziv je za članove utjecajnih grčkih (ali i heleniziranih rumunjskih i albanskih) obitelji[1] naseljenih su konstatinopolskoj gradskoj četvrti Fener (četvrti fenjera).[2]

Fanar je nekoć bila dominantno grčka četvrt u kojoj i danas stoluje carigradski patrijarh. Unatoč svom kozmopolitizmu i vrlo često zapadnoeuropskom obrazovanju bili su duboko ukorijenjeni u tradiciju helenizma.

Fanarioti su izrasli iz klase novčano ojačalih grčkih trgovaca, od kojih je većina tvrdila da vuče podrijetlo od plemenitaških bizantinskih obitelji. Imali su osobito velik utjecaj na upravu u Otomanskom carstvu na području Balkana od XVIII. st.[2] Nastojali su izgraditi kuće u četvrti Fanar u kojoj je rezidenciju imao ekumenski patrijarh, koji je po otomanskom upravnom sustavu miletu smatran vjerskim i svjetovnim vođom (millet-bashi) svih pravoslavnih kršćana u Otomanskom carstvu (Rum milet ili Rimski narod carstva). Fanarioti su nastojali ući u uži krug patrijarhovih suradnika (ekumenskih arhonta) i na taj način proširiti svoj utjecaj.

Povijest

Grb Constantina Ipsilantija iz 1805.

Pojedini članovi fanariotskih obitelji uspjeli su steći veliko bogatstvo i utjecaj već tijekom XVII. st, dobivši visoka mjesta u otomanskoj upravnoj hijerarhiji. Od 1669. god pa sve do Grčkog rata za neovisnost 1821. fanarioti su tvorili većinu dragomana u Visokoj Porti i većinu osoblja u otomanskim diplomatskim predstavništima, što je djelomično bilo i zbog dobrog obrazovanja koje je bilo na znatno višoj razini u usporedbi s ostatkom otomanskog stanovništva.[1]

U razdoblju 1711. – 1716. god. i 1821. god. dobar dio njih dočepao se pozicija hospodara, vojvoda ili kneza u dunavskim kneževinama (Moldovi i Vlaškoj), što je postalo uobičajenim promaknućem nakon dragomanske službe. To se razdoblje često naziva i fanariotskim razdobljem u rumunjskoj povijesti.[2]

Za Otomanskog carstva

Korijeni grčkog uspona mogu se pronaći u tome što je posustaloj snazi Otomanskog carstva bila potrebnija vještina diplomatskog pregovaranja nego sirova snaga oružja.[2] Od XVII. st. Otomansko carstvo sve je češće moralo tražiti izlaze za pojedine probleme u zakulisnim i mukotrpnim diplomatskim mirovnim pregovaranjima i dogovaranjima.

Kako je dio otomanske tradicije bio i ignoriranje svega zapadnog (pa tako i jezika), Visoka Porta takve je dužnosti prepustila Grcima koji su vladali jezicima i poznavali zapadnu kulturu (preko trgovačke tradicije), a većinu tih poslova dobili su fanarioti.

Aleksandar Ipsilantis

Neke od značajnijih fanariotskih obitelji

  • Argiropolos
  • Callimachi (Călmaşu), izvorno rumunjska boljarska obitelj iz Moldove
  • Cantacuzino
  • Karađa (Caragea)
  • Obitelj Gika (Ghikas, Ghica, Ghyka, Ghika, Gjika), izvorno albanska obitelj iz Makedonije
  • Obitelj Manos
  • Kavadas (Kavvadas)
  • Mavrocordatos (Mavrocordat)
  • Mavrogenes (Mavrogeni)
  • Morosis (Moruzi)
  • Musurus
  • Racovica (Racoviţă), rumunjska plemenitaška obitelj iz Vlaške
  • Obitelj Rosetti (Ruset ili Russeti)
  • Sotzos (Suţu ili Sutzu), izvorno vlaška obitelj
  • Ipsilantis (Ipsilanti)
  • Vacarescu, rumunjski boljari iz Vlaške
  • Vlastos

Izvori

  1. ↑ a b Encyclopedia Britannica, The Phanariotes, 2008, O.Ed.
  2. ↑ a b c d Encyclopedia Britannica, Phanariote, 2008., O.Ed; Ime Fener, Φανάρι (Fanari) vuče podrijetlo od grčke pomorske riječi za svjetionik (Τριανταφυλλίδης On line Dictionary. Φανάρι (ναυτ.)). Pristupljeno 7. listopada 2006.

Literatura

  • Mihai Berza, "Haraciul Moldovei şi al Ţării Româneşti în sec. XV–XIX", in Studii şi Materiale de Istorie Medie, II, 1957, p. 7–47
  • Alex Drace-Francis, The Making of Modern Romanian Culture, London - New York, 2006, id=ISBN 1845110668
  • Neagu Djuvara, Între Orient şi Occident. Ţările române la începutul epocii moderne, Humanitas, Bucharest, 1995
  • Vlad Georgescu, Istoria ideilor politice româneşti (1369-1878), Munich, 1987
  • Eric Hobsbawm, Age of Revolutions, section "Greek War of Independence"
  • Konstantinos Paparrigopoulos (- Pavlos Karolidis), History of the Hellenic Nation (Volume Eb), Eleftheroudakis, Athens, 1925
  • L. S. Stavrianos, The Balkans Since 1453

Content Disclaimer

Informasi ini disarikan dari Wikipedia dan disajikan kembali untuk tujuan edukasi. Konten tersedia di bawah lisensi CC BY-SA 3.0. Kami tidak bertanggung jawab atas ketidakakuratan data yang bersumber dari kontribusi publik tersebut.

  1. The information displayed on this website is sourced in part or in whole from Wikipedia and has been adapted for the purpose of restating it. We strive to provide accurate and relevant information, however:
  2. There is no guarantee of absolute accuracy. Wikipedia is an open, collaborative project that can be edited by anyone, so information is subject to change.
  3. It is not intended to constitute professional advice. The content displayed is for informational and educational purposes only. For important decisions (e.g., medical, legal, or financial), please consult a professional.
  4. Content copyright. Wikipedia is licensed under the Creative Commons Attribution-ShareAlike License (CC BY-SA). This means that content may be reused with appropriate attribution and shared under a similar license.
  5. Responsible use. Any risk arising from the use of information from this website is entirely the responsibility of the user.