Discipline
King Crimson (studijski album)
Žanr	art rock, progresivni rock, progresivni pop, funk rock, novi val, postprogresivni rock, dance-rock
Objavljen	2. listopada 1981.
Snimanje	svibanj – lipanj 1981.
Studio	Island Studios (Notting Hill, London, UK)
Trajanje	38:15
Izdavač	E.G., Warner Bros.
Producent(i)	King Crimson, Rhett Davies
Kronologija albuma – King Crimson
Red (1974.) Discipline (1981.) Beat (1982.)
Singlovi
„Matte Kudasai” Objavljen studeni 1981. „Thela Hun Ginjeet” Objavljen 1981. (u Španjolskoj)
v r u

Discipline je osmi studijski album britanskog rock-sastava King Crimson. Diskografska kuća E.G. Records objavila ga je 2. listopada 1981. u Ujedinjenom Kraljevstvu.^[1] Warner Bros. Records objavio ga je istog mjeseca u SAD-u.^[2]

Prvi je album koji je skupina objavila poslije sedmogodišnje stanke. Na uratku iz prijašnje postave sviraju samo suosnivač i gitarist Robert Fripp te bubnjar Bill Bruford. Grupi su se na Disciplineu pridružila i dva američka glazbenika: pjevač, gitarist i frontmen Adrian Belew, nekadašnji član pratećih sastava Franka Zappe i Davida Bowieja te koncertni član Talking Headsa, i Tony Levin, basist, svirač Chapman Sticka, prateći vokal i studijski glazbenik kojeg je Fripp upoznao dok su obojica surađivala s Peterom Gabrielom.^[3]

Skupina se na uratku posvetila novomu glazbenom stilu nadahnutu novim valom,^[4] post-punkom, glazbenim minimalizmom i indonezijskim gamelanom,^[3][5] no glazba joj je i dalje bila eksperimentalne naravi; tim je pristup pomogla postaviti temelje kasnijem žanru postprogresivnog rocka.^[6] U glazbenim časopisima tvrdi se da uradak sadrži obilježja art rocka,^[7] progresivnog rocka^[7] i dance-rocka.^[8]

Malo prije objave albuma Red 1974. vođa King Crimsona Robert Fripp odlučio je raspustiti skupinu; u razgovoru s časopisom Trouser Press izjavio je: „King Crimson je gotov. Zauvijek.”^[9][10] Poslije kraćeg izbivanja iz glazbene industrije Fripp je surađivao s glazbenicima među kojima su bili Brian Eno, Peter Gabriel i David Bowie. Godine 1977. Fripp je odbio ponovno okupiti sastav, pa su preostala dva člana sastava koja su surađivala na albumu Red, Bill Bruford i John Wetton, osnovala sastav U.K. Godine 1979. Fripp je objavio samostalni album Exposure, kojim je označio početak razdoblja koje je opisao „vožnjom do 1981.”. To je doba okončano krajem 1980., kad se raspala njegova skupina The League of Gentlemen.^[9]

Fripp je odlučio oformiti novu grupu zahvaljujući kojoj bi mogao „biti u doticaju s najnovijim, suvremenim idejama [i] najboljim glazbenicima” te istodobno ići na turneju s League of Gentlemenom.^[11] S Brufordom, Tonyjem Levinom i Adrianom Belewom osnovao je Discipline, koji je 1981. nastupao u Ujedinjenom Kraljevstvu s The Lounge Lizardsom.^[12][13] Fripp je naknadno odlučio preimenovati taj sastav u King Crimson zaključivši kako „nema sumnje da je taj sastav bio King Crimson”.^[11]

„Frame by Frame” sadrži dvije dionice na gitari; jednu od njih svira Belew, koji od melodije pravi petlju, a Fripp ponavlja melodiju za njim. Pisac Sid Smith usporedio je taj pristup s glazbom Stevea Reicha.^[14]

Naslov balade „Matte Kudasai” znači „čekaj, molim te” na japanskome (待って下さい). Na toj se pjesmi na prvom izdanju albuma nalazi Frippova gitarska dionica koje nema na remasteriranoj inačici uratka iz 1989. i većini naknadnih izdanja. Inačice albuma izdane za 30. i 35. godišnjicu objave sadrže obje verzije te pjesme.^[15]

Stihovi pjesme „Indiscipline” dijelom su preuzeti iz pisma koje je Belewu napisala njegova tadašnja supruga Margaret o slici koju je naslikala; u samoj se pjesmi nikad izrijekom ne spominje predmet iz pisma.^[16]

Naslov pjesme „Thela Hun Ginjeet” anagram je izraza „heat in the jungle”, što je eufemizam za urbani kriminal. Dok je sastav snimao tu pjesmu, Belew se šetao Notting Hill Gateom s prijenosnim snimačem u potrazi za nadahnućem za stihove; napala ga je banda koja mu je oduzela kasetu i potom je reproducirala, a zatim mu je policija tražila drogu u snimaču. Vrativši se u studio, svojim je kolegama iz skupine uzrujan prepričao što mu se dogodilo. Fripp je potajice dao znak snimatelju da snimi Belewa i ta je snimka naposljetku uvrštena u samu pjesmu.^[17]

„The Sheltering Sky”, na kojoj Belew i Fripp sviraju gitarski sintesajzer Roland GR-300,^[18] djelomično je nadahnuta istoimenim romanom Paula Bowlesa iz 1949., po kojoj je i dobila ime. Bowles se često povezuje s bitnicima, a njihova su književna djela naknadno utjecala na Beat, idući studijski album King Crimsona.^[9]

Na poleđini albuma piše „Discipline is never an end in itself, only a means to an end” („Disciplina nikad nije sama po sebi cilj, nego je tek sredstvo koje vodi k cilju”). Na prvom omotu albuma nalazi se inačica keltskog čvora koji je osmislio George Bain.^[19] Budući da ju je sastav uvrstio na omot bez propisne licencije, na naknadnim ju je izdanjima zamijenila petlja koju je izradio Steve Ball.^[20][21] Ballov je čvor također i logotip Frippove diskografske kuće Discipline Global Mobile.

Tekstovi: Adrian Belew, glazba: Belew, Robert Fripp, Tony Levin i Bill Bruford.

Odaziv kritičara

Recenzije
Izvor	Ocjena
All About Jazz	[22]
AllMusic	[23]
The Encyclopedia of Popular Music	[24]
Mojo	[25]
MusicHound Rock	[26]
Pitchfork	8.8/10[27]
Record Mirror	[28]
Rolling Stone	[29]
The Rolling Stone Album Guide	[30]
The Village Voice	B[31]

Discipline je dosegao 41. mjesto britanske ljestvice albuma,^[32] a izazvao je pozitivne i podijeljene reakcije. U recenziji za časopis Rolling Stone John Piccarella pohvalio je skupinu nazvavši je nadarenom i istaknuvši njezine glazbene vještine; izjavio je da su Belew i Fripp „futuristički pristupili sviranju gitare”, ali je kritizirao „nadriumjetnička obilježja” albuma i napisao je da se nada kako će „ta grupa virtuoza ostati dovoljno dugo zajedno da sve svoje pokuse pretvori u izume”.^[29] Alan Entwistle uglavnom je pozitivno ocijenio album u osvrtu za Record Mirror napisavši da sastav „isprobava novi stil i oživljava stari”. Komentirao je da je druga strana albuma „zrelija” te da su ondje „pjesme koje su jednako plesne i disciplinirane”.^[28] Robert Christgau u svojoj je recenziji za The Village Voice napisao da album „s glazbenoga gledišta nije loš – Headsi spojeni s League of Gentlemenima”.^[31] U godišnjoj anketi The Village Voicea Pazz & Jop recenzenti su je proglasili 35. najboljim albumom te godine.^[33]

U retrospektivnoj recenziji za AllMusic Greg Prato pohvalio je „nadahnute izvedbe” na albumu i posebno je istaknuo neočekivano uspješan spoj raznolikih stilova sviranja Belewa i Frippa napisavši da se „kombinacija tih dvaju jedinstvenih [glazbenika] pokazala čarobnom”.^[23] Trouser Press pjesme na albumu opisao je kao „glazbene skulpture koje se istežu, koje su precizno svirane i koje su obdarene rijetkom maštovitošću”. Dodao je da je riječ o „uglavnom uspješnom spoju ambicije, jednostavnosti i Kraftwerkove jasnoće”.^[8]