Blagva Sistematika Carstvo: Gljive Koljeno: Basidiomycota Razred: Homobasidiomycetes Podrazred: Hymenomycetes Red: Agaricales Porodica: Amanitaceae Rod: Amanita Vrsta: A. caesarea Scop. Dvojno ime Amanita caesarea Sinonimi Agaricus caesareus (Scopoli) Agaricus aurantius (Bulliard) Baze podataka GBIF wikivrste WD wikislike wikigalerija

Amanita caesarea Mikološke karakteristike listići na himeniju klobuk je konveksan himenij je slobodan stručak ima prstenak i obojak otisak spora je bijel ekologija je mikorizalna jestivost: odlična ali nije preporučena

Blagva, kneginja, blagar, đordani, gospa, rujnica, knez, rudnjača, žula ili škripac (lat. Amanita caesarea) je poznata jestiva gljiva prirodno prisutna u južnoj Europi. Ime dolazi zbog toga što je bila omiljena gljiva starorimskim carevima.

• Klobuk blagve je širok od 6 do 20 centimetara, krasne narančastocrvene boje, poput zrele rajčice; sad prevladava žuta, sad crvena boja; u mladosti mesnat, okrugao, zatim jajast i na kraju otvoren; obod je pravilan a pod starost ucrtkan, malo ljepljiv i redovito gol bez ostataka ovoja; nije isključeno da se ponekad nađe ostatak ovoja u vidu otrgnute bijele krpice.
• Listići su žuti, gusti, prema kraju širi, pomiješani s kraćima.
• Stručak je visok od 5 do 14 centimetara, mesnat, žućkast, pri dnu odebljao: ispod klobuka žućkast viseći rukavac (vjenčić) naglašeno rebrast, najprije pun, kasnije malo šupljikav, na dnu ostatak debelog mesnatog bijelog ovoja.
• Meso je mladih gljiva bjelkasto, a prema krajevima, odnosno ispod kožice klobuka, žuto; miris nemapadan i ugodan.
• Spore su blijedožućkaste, jajolike 9 – 14 x 5 – 7 μm.

Raste u ljeto i u jesen po svijetlim šumama i šumskim čistinama, u toplijim predjelima; u sjevernim krajevima Hrvatske je manje zastupljena.

Blagva je jestiva, izvanrednog okusa; to je zasigurno jedna od najkvalitetnijih gljiva.

Blagva je u ranoj mladosti obavijena u debeo, mesnat bijeli ovoj. Za vrijeme rasta i razvoja plodnog tijela ovoj se doslovce rastrga i iz njega izraste gljiva krasno narančaste boje. Ostatak ovoja ostane na dnu odebljalog stručka do kraja. Ako obratimo pozornost na žućkasto meso i klobuk bez ostatka ovoja, nije moguća zamjena s otrovnom muharom (lat. Amanita muscaria) koja ima potpuno bijelo meso i redovito ostatke ovoja na površini klobuka u obliku malih krpica. I Amanita aurata se također bitno razlikuje od blagve navedenim značajkama. Jestiva krasnica Russula aurea može također sličiti po boji klobuka i listića, no morfološke značajke su joj takve da je zamjena nemoguća, ponajprije zato što R. aurata nema ni ovoja ni vjenčića na stručku. Blagva je naširoko poznata i vrlo cijenjana gljiva. Poznavali su je još stari Rimljani. Može se pripremati na mnogo načina.^[1] Zrela gljiva može se peći na roštilju ili pržiti, a gljiva je također prikladna za sušenje. Vrlo mlade gljive, još uvijek potpuno prekrivene neprekinutim bijelim ovojem, koriste se sirove u salatama.

Raste u mikorizi s bukvama, hrastom, kestenom i drugim vrstama tvrdog drveta. Raste na tlu u listopadnim, povremeno i crnogoričnim šumama, preferira pješčana tla, suha mjesta. Raste u skupinama pod lišćem, u obliku jajeta ispod zemlje. Plodišta nalazimo samo na južnim obroncima brda, na rubovima šume, travnjacima i čistinama zbog ekstremne termofilnosti. Utvrđeno je da za plodonošenje ovoj gljivi treba stabilno toplo vrijeme (ne niže od 20 °C) tijekom 15 do 20 dana. Giacomo Bresadola (1927.) primijetio je da se područje rasta gljive u Sredozemlju i susjednim regijama gotovo podudara s područjem rasprostranjenosti vinogradarstva.

	Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Blagva
	Wikivrste imaju podatke o taksonu Blagvi