André Derain
fovizam / kubizam
André Derain 1928. godine
Rođenje	1880-06-17 17. lipnja 1880. Chatou, Francuska
Smrt	8. rujna 1954. (74 god.) Garches, Francuska
Nacionalnost	Francuz
Vrsta umjetnosti	slikarstvo, grafika, ilustracija, scenografija, kostimografija
Praksa	Pariz, Collioure, London, Chambourcy
Utjecali	Vincent van Gogh, Paul Cézanne
Normativni nadzor wikipodatci wikislike VIAF HE EB EI DB MB
Portal o likovnoj umjetnosti
Portal o životopisima
v r u

André Derain (17. lipnja 1880., Chatou – 8. rujna 1954., Garches), francuski slikar, grafičar, ilustrator, scenograf, kostimograf i kolekcionar umjetnina; zajedno s Matissom i de Vlaminckom začetnik fovizma.^[1]

André Derain, sin slastičara iz Chatoua, nakon završetka srednje škole napustio je planiranu inženjersku karijeru zbog slikarstva. Slikati je počeo 1895., a 1898.-1899. upisao je studij inženjerstva na Akademiju Camillo u Parizu, gdje je pohađao je sate slikanja kod Eugènea Carrièrea. Tijekom čestih posjeta Louvreu upoznao je Henrija Matissea.^[2]

U srpnju 1900. Derain je imao slučajan susret s de Vlaminckom. Obojica su bili u vlaku koji je putovao od Chatoua do Pariza kada je vlak iskočio iz tračnica. Tijekom pješačenja do Pariza, započeli su razgovor i Derain je potaknuo Vlamincka da postane slikar. Zajedno s Derainom je unajmio kolibu u Chatouu u kojoj su radili. Derain je pokazao svoju prijemčivost za novu dogmu „forme kroz boju” diveći se Vincentu van Goghu i Paulu Cézanneu. Pored slikanja, de Vlaminck je pisao za novine i romane, za koje je Derain stvarao ilustracije. To je prekinula vojna služba u Commercyju od rujna 1901. do 1904. godine.^[3]

Godine 1905. pridružio fovizmu i napravio je niz slika u ovom stilu, prvo u Collioureu 1905. (Planine u Collioureu, Le Faubourg), a zatim u Londonu 1906. (Kut Hyde Parka, Westminsterski most,Londonski most). Derain je predstavio portret Londona koji se radikalno razlikovao od svega što su napravili prethodni slikari grada poput Whistlera ili Moneta. Ove londonske slike ostaju među njegovim najpopularnijim djelima.^[4]

Početkom 1908., bez razloga ili objašnjenja, uništio je svoja djela i posvetio se slikanju pejzaža sličnih Cézanneovim.^[5] U njegovu se djelu odrazuju tradicionalne umjetnosti (gotika, figuralno slikarstvo 19. st., romantični krajolik). Koristeći se među prvima primitivnom umjetnošću osobito afričkih naroda (Kupačica, 1908.) i najraznovrsnijim motivima (pejzaž, portret, figura, mrtva priroda) priklanja se kubistima i njihovim metodama stilizacije oblika (Cadaques, 1910.; Mrtva priroda na stolu, 1911.).^[1] Bio je bliski prijatelj Pabla Picassa, s kojima je neko vrijeme živio na Montmartreu.

Derain je izradio drvoreze u primitivističkom stilu za izdanje prve knjige proze Guillaumea Apollinairea, L'enchanteur pourrissant („Pouzdani čarobnjak”, 1909.). Izlagao je radove u Neue Künstlervereinigungu („Novo umjetničko društvo”) u Münchenu 1910., 1912. u ekspresionističkom Der Blaue Reiter i 1913. na seminalnoj izložbi Armory Show u New Yorku. Također je ilustrirao zbirku pjesama Maxa Jacoba 1912. godine.

Godine 1916. vlasnik galerije Paul Guillaume priredio mu je prvu samostalnu izložbu u svojoj galeriji, s predgovorom Guillaumea Apollinairea, a ilustrirao je i djelo Andréa Bretona Mont de Piète. Služio je u Prvom svjetskom ratu u planinama Vosges i bio je stacioniran u Mainzu do 1919. godine.

Nakon rata, njegovo fovističko razdoblje je završilo i Derain je stekao priznanje kao figura obnovljenog klasicističkog pokreta (novi klasicizam). Godine 1919. dizajnirao je balet La Boutique fantasque („Fantastični butik”) za Djagiljevljeve Ballets Russes. Njegov uspjeh doveo je do daljnjih narudžbi za dizajn baletnih kostima i scena.^[6]

Vrhunac njegovog uspjeha bila je 1928. godina kada je dobio Carnegiejevu nagradu za svoju sliku Mrtva priroda s mrtvom divljači, te je počeo intenzivno izlagati u inozemstvu (London, Berlin, Frankfurt, Düsseldorf, New York i Cincinnati).^[7]

Radio je i u grafičkim tehnikama (bakropis, drvorez, litografija), ilustrirao knjige (R. Radiguet, G. Duhamel, J. Green i svoje vlastite knjige). Radio je scenografiju i predloške za tapiserije; bavio se i keramikom.

God. 1928. razveo se i oženio Berthe Combe, koja mu je rodila dvije kćeri: Edwige i Godelieve (1927.-2021.).

U mladosti je napisao dva romana, a kasnije se vratio pisanju i napisao je više od 20 knjiga i autobiografskih tekstova. Opasan zavoj: uspomene iz mojega života (Tournant dangereux: souvenirs de ma vie, 1929.) njegov je autobiografski roman.^[1]

Tijekom njemačke okupacije Francuske, Derain je živio uglavnom u Parizu i Nijemci su ga cijenili jer je predstavljao prestiž francuske kulture. Derain je prihvatio poziv za službeni posjet Njemačkoj 1941. godine i putovao je s drugim francuskim umjetnicima u Berlin kako bi prisustvovao nacističkoj izložbi službeno odobrenog umjetnika Arna Brekera (Hitlerovog omiljenog kipara)^[5] Derainovu prisutnost u Njemačkoj učinkovito je koristila nacistička propaganda, a nakon oslobođenja proglašen je suradnikom i mnogi bivši pristaše su ga izopćili.^[8]

Ilustrirao je izdanja Petronijeva Satirikona iz 1934. (seriju nije završio, a objavljena je posthumno), Wildeove kazališne drame Saloma (1938.), Rabelaisovog Pantagruela (1943.).

Godine 1947. dizajnirao je scenografije za balet u Covent Gardenu u Londonu i na festivalu u Aix-en-Provenceu, za Mozartovu Otmicu iz saraja (1947.) i Rossinijevog Seviljskog brijača (1953.).

Godinu dana prije smrti, obolio je od infekcije oka od koje se nikada nije potpuno oporavio. Umro je u Garchesu, Île-de-France, Francuska, 1954. godine kada ga je udarilo vozilo u pokretu.^[9]

• Kronološka galerija odabranih djela
• 
  Autoportret u ateljeu, oko 1903.
• 
  Planine u Collioureu, 1905.
• 
  Sušenje jedara, 1905.
• 
  La jetée à L'Estaque, 1906.
• 
  Zavojiti put u L´Estaqueu, 1906.
• 
  Big Ben, 1906.
• 
  Žena u košulji, 1906.
• 
  Borovik u Cassisu, 1907.
• 
  Pejzaž u Cassisu, 1907.
• 
  Kupačice, 1908.
• 
  Pogled na Cagnes, 1910.
• 
  Stol, 1911.
• 
  Posljednja večera, 1911.
• 
  Čovjek s novinama, 1914.
• 
  Pejzaž s maslinama, oko 1927.
• 
  Crnac s mandolinom, oko 1930.

• Clement, Russell, Les Fauves: A Sourcebook, Greenwood Press, 1994. ISBN 0-313-28333-8
• Cowling, Elizabeth; Mundy, Jennifer, Classic Ground: Picasso, Léger, de Chirico and the New Classicism 1910–1930, Tate Gallery, London, 1990. ISBN 1-85437-043-X (engl.)
• Diehl, Gaston, Derain, Crown Publishers, Inc., 1977. ISBN 0517037203 (engl.)

Zajednički poslužitelj ima još građe o temi André Derain

• Ovaj članak je djelomice preuzet iz članka na španjolskoj Wikipediji pod naslovom André Derain (vidi povijest promjena).

• Službene stranice (fr.)
• André Derain na Smarthistory (engl.)