Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Kako tektonske ploče na kojima su kontinenti već imaju manju specifičnu težinu od onih koje su pretežno prekrivene okeanima, kroz historiju zemlje je uvijek dolazilo do velikih subdukcija morskog dna. Lakše kontinentalne ploče ostajale su gore, dok su teže tonule i uranjale pod njih i bivale ponovo rastaljene pod zemljinom korom. Pri tome, dolazi do djelomičnog uzdizanja gornje ploče i do potresa uslijed trenja u području subdukcije.
Mjestimično, uvijek u manjem obujmu, se može dogoditi da dio ploče koja tone "nasjedne" na ploču pod koju inače uranja ostali dio ploče. Pri tome, dijelovi morskog dna ostaju na rubovima kontinenata kao jedan vid obdukcije.
Posljedica subdukcije je nastajanje novog tla, okeanske kore, na mjestima gdje se tektonske ploče odmiču jedna od druge i nastaju pukotine koje se najčešće zovu okeanski jarci.
Na taj se način morsko dno neprekidno obnavlja tako da ne postoji niti jedno mjesto na nekoj okeanskoj tektonskoj ploči starije od 200 miliona godina.
Prema drugim hipotezama, u slučajevima kada su rubovi kontinenata dugi više stotina kilometara, jer je kontinent duboko utisnut u zemljinu koru pa subdukcija nije moguća, dolazi do međusobnog sudaranja ploča pa se na rubovima stvaraju nabori, nabrano gorje.