Strobus (mehki borovi). Svaki od podrodova ima nekoliko sekcija zasnovanih na sekvenciranju hloroplastneDNK. Starije klasifikacije rod su dijelile u tri podroda: Pinus, Strobus i Ducampopinus.[1] – na bazi osobenosti šišarke, sjemenki i listova (iglica). Filogenija, nakon DNK analize, pokazala je da bivši podrod Ducampopinus primada podrodu Strobus, tako da termin Ducampopinus više nije u taksonomskoj upotrebi.[2]
Pinus
Podrod Pinus
Sekcija Trifoliae
Podsekcija Contortae
Podsekcija Ponderosae
Podsekcija Australes
Sekcija Pinus
Podsekcija Pinus
Podsekcija Pinaster
Podrod Strobus
Sekcija Quinquefoliae
Podsekcija Gerardianae
Podsekcija Krempfianae
Podsekcija Strobus
Sekcija Parrya
Podsekcija Cembroides
Podsekcija Balfourianae
Podsekcija Nelsoniae
Vrste podroda "Ducampopinus" smatrane su posrednicima između dva druga podroda. U modernoj klasifikaciji, svrstavaju se u podrod "Strobus", ali se ni u jedan nisu dobro uklopile, pa su klasificirani u treći podrod. Godine 1888., kalifornijski botaničar John Gill Lemmon stavio ih je u podrod "Pinus". Općenito, ova klasifikacija isticala je morfologiju šišarke, sjemenki i ljuski listova, a vrste u svakom pododrodu obično su bile prepoznatljive po svom općem izgledu. Bor sa jednim fibrovaskularnim snopom po listu (bivša podgenera „Strobus“ i „Ducampopinus“) bili su poznati kao „haploksilonski borovi“, dok su borovi sa dva fibrovaskularna snopa po listu, (podrod „Pinus“) ) nazivani „diploksilonski borovi“. Diploksilonski imaju tvrđe drvo i veću količinu smole od borova haploksilonskih.
Nekoliko svojstava se koristi za razlikovanje podrodova, sekcija i podsekcija borova: broj listova (igalica) po skupnoj čestici, broj fibrovaskularnih snopova iglicee, položaj smolastih kanala u iglicama, prisustvo ili oblik sjemenskih krila i položaj umba (grbice), te prisustvo bodlji na na ljuskama sjemenskih češera.[3]
Podrod Pinus – žuti ili tvrdi borovi
Podrod Pinus obuhvata žute i tvrdodve borove. Borovi u ovom podrodu imaju jednu do pet igala po svežnju i dva fibrovaskularna snopa po iglici, a listovi su im postojani, osim kod Pinus leiophylla i Pinus lumholtzii. Konusne ljuskice su deblje i čvršće od onih u podrodu Strobus , a konusni stošci ili se otvaraju ubrzo nakon što sazriju ili budu serotični.[4]
Sekcija Pinus
Sekcija Pinus ima dvije ili tri igle po čestici svežnjića. Vrh šišarke svih vrsta ima guste ljuskice, a sve osim onih iz vrste Pinus pinea otvaraju se pri zrelosti. Vrste ove sekcije porijeklom su iz Evrope, Azije i mediteranske regije, osim P. resinosa na sjeveroistoku Sjeverne Amerike i P. tropicalis na zapadu Kube.[4]
Sekcija Trifoliae (američki tvrdi borovi), uprkos svom imenu (što znači "trolisti"), imaju dvije do pet iglica posvežnju, ili rijetko osam. Nakon zrelosti, šišarke se kod većine vrsta otvaraju, ali nekoliko njih je serotično. U ovu sekciju pripadaju svi američki tvrdai borovi..[4]
Borovi iz Kalifornije i Baja Kalifornije, zatvorenog su konusa (serotični), Pinus attenuata, Pinus muricata i Pinus radiata, ponekad su postavljeni u zasebnu podsekciju, Attenuatae.
Podrod Strobus obuhvata bijele i mehke borove, koji imaju jednu do pet iglica po svežnju i po jedan fibrovaskularni snop po iglici, a snopići su su listopadni, osim u Pinus nelsonii, gdje su stalni. Konusne ljuskice su tanje i fleksibilnije od onih iz podroda Pinus , osim kod nekih vrsta poput Pinus maximartinezii, a šišarke se obično se otvaraju ubrzo nakon što sazriju..[4]
Sekcija Parrya
Sekcija Parrya ima jednu do pet iglica u svežnju. Sjemenke ili imaju zglobna (spojena) krila ili nemaju krila uopće. U svih vrsta, osim P. nelsonii , fascikularni omotači skreću natrag u obliku rozete, prije nego što opadnu. Konusi (šišarke) imaju guste ljuskice i ispuštaju sjeme pri sazrijevanju. Vrstr ove sekcije porijeklom su sa jugozapada Sjedinjenih Država i Meksika.[4]
Podsekcija Nelsonianae autohtona je na sjeverozapadu Meksika. Sadrži jednu vrstu s postojanim čahurama* Pinus nelsonii
Sekcija Quinquefoliae
Sekcija Quinquefoliae (bijeli borovi), kao što sugerira ime (što znači „petolisni“), ima pet iglica po snopiću, osim Pinus krempfii, koji ima dva, i Pinus gerardiana i Pinus bungeana, koje imaju po tri. Sve vrste imaju šišarke s tankim ili debelim ljuskama koje se otvaraju u zrelosti ili se uopće ne otvaraju; nijedan nije serotičan. Vrste u ovoj sekciji nalaze se u Evroaziji i Sjevernoj Americi, a i jedna vrsta, Pinus chiapensis doseže do Gvatemale.[10][11]
Podsekcija Gerardianae
Podsekcija Gerardianae je autohtona u istočnoj Aziji. Njne vrste imaju po tri ili pet iglica u snopiću.
Podsekcija Strobus ima po pet iglica u snopiću i tanke ljuske na šišarkama, bez bodlji. Aurohtone su u Sjevernoj i Centralnoj Americi, Evropi i Aziji.[3]
Gernandt, D. S.; López, G. G.; García, S. O.; Liston, A. (2005). "Phylogeny and classification of Pinus". Taxon. 54 (1): 29–42. doi:10.2307/25065300. JSTOR25065300.CS1 održavanje: ref=harv (link)
Stockey, R.S. (1983). "Pinus driftwoodensis sp.n. from the early Tertiary of British Columbia". Botanical Gazette. 144 (1): 148–156. doi:10.1086/337355. JSTOR2474678.CS1 održavanje: ref=harv (link)
